I tako dok teku dani pred usijanje emocija u Srebrenici i Bosni i Hercegovini, 11. jula, snaga griže savjesti na raznim stranama svijeta postaje sve jača. Pokušava se raznim analizama i posezanjem za prošlosti otkriti što je to u ljudskom biću da ga ponovno vodi ka zločinima, ubijanjima bez milosti. Lekcija iz Srebrenice kao da nije ništa promjenila ni u svijetu današnjice. Izbjeglica i nedužnih žrtava je sve više
Koelman najprije analizira statističke podatke koji kazuju da je samo 15 odsto njegovih zemljaka spremno da se bori za domovinu. U cijelom svijetu jedino je u Japanu skor lošiji, gdje je 11 odsto stanovnika potvrdilo da bi stalo u odbranu Zemlje izlazećeg sunca. Kod prvih susjeda Belgijanaca patriotizam je za četiri odsto jači, dakle 19 procenata, ali daleko manji nego kod Amerikanaca od kojih bi cijelih 44 odsto stupalo u redovima borbe za otadžbinu.
Koelman najprije analizira statističke podatke koji kazuju da je samo 15 odsto njegovih zemljaka spremno da se bori za domovinu. U cijelom svijetu jedino je u Japanu skor lošiji, gdje je 11 odsto stanovnika potvrdilo da bi stalo u odbranu Zemlje izlazećeg sunca. Kod prvih susjeda Belgijanaca patriotizam je za četiri odsto jači, dakle 19 procenata, ali daleko manji nego kod Amerikanaca od kojih bi cijelih 44 odsto stupalo u redovima borbe za otadžbinu.
Statistika dalje otkriva da je u zemlji koja je stalno u ratu, Afganistanu, čak 76 odsto stanovnika orno za dokazivanje patriotske ljubavi s oruđem u rukama. U ovom, po meni, nimalo dosadnom redanju statističkih rezultata iznenađuje saznanje da su vodeći na listi domoljublja Marokanci. Samo šest odsto stanovnika ne bi se priključilo odbrani tamašnje kraljevine.
Porazne podatke holandskog patriotizma i spremenosti za borbu, kolega Koelman pokušava dovesti u vezu sa ulogom i ponašenjem nizozemskog zaštitnog bataljona, koji je pod plavim šljemovima, trebao donijeti sigurnost u enklavi Srebrenica. Hrabrost i ratobornost svojih zemljaka, kao da ismijava, kroz one već povijesne riječi pukovnika Karremansa, komandanta plavaca u klompama, kada je zavapio Mladićevim ubicama – ne pucajte u pijanistu!
Holandski kolumnist pokušava iz historije izvući objašnjenja zašto su Marokanci ratoborniji od njegovih sugrađana. Na primjeru Drugog svjetskog rata ilustrira različitosti, iako su i jedna i druga zemlja u tom sukobu imale i potom privremeno izgubile kraljevine.
Dok su holandski vladari pobjegli u London , baš kao i jugoslovenski kralj, i Kanadu, dotle je Sultan Muhamed V ostao medju svojim podanicima. Iako je bio pod fašistima opirao se svim snagama protiv njihovih namjera da 200 hiljada jevreja označe žutim šestokrakim zvijezdama i pošalju u gasne komore. Istovremeno u Nederlandu su domaći policajci i državni službenici, koji su nastavili obavljati svoje dužnosti za naciste, čvrsto i predano surađivali na otkrivanju jevreja i pravljenju spiskova za deportovanje nesrećnika u koncentracione logore. Od 140 hiljada židova, spasilo se samo 40.000.
Povijest dalje kazuje da se, ipak, našao i mali, ali vrijedni broj Holanđana koji su aktivno sudjelovali u antifašističkim borbama sa saveznicima diljem Evrope. Bilo ih je 1200 naspram gotovo 80.000 Marokanaca.
I, naravno, nakon svega ovoga ide pitanje novinara Luuka Koelmana, šta bi bilo da su pod plavim šljemovima u Srebrenici bili marokanski vojnici umjesto holandskih? Da li bi tada Mladićeve horde lako zauzele enklavu i da li bi nastradale hiljade nedužnih?!
U poplavi raznih komentara koji su uslijedili nakon ove kolumne izdvaja se jedan u kojem čitalac, što se potpisuje kao Joep Russel, tvrdi da ni uloga ratobarnih Marokanaca u Drugom svjetskom ratu nije bila mnogo drukčija od holandske bruke u Srebrenici. Čak je i mnogo gora!
Po Russelu, marokanski vojnici, koji su zajedno sa saveznicima učestovali u čuvenoj bitci kod Monte Kasina u Italiji, o kojoj je snimljen i poznati istoimeni američki film, su nakon proboja nekih njemačkih linija zaredali , od sela do sela, sa zločinima i silovanjima. Muškarce, očeve, braću, muževe koji su pokušali zaštiti žene, bez milosti su likvidirali pred očima čitavih porodica. Tih dana višekratno je napastvovano oko 2.000 djevojčica i žena od 11 do 86 godina starosti.
U mjestu Castro dei Volsci i danas stoji spomenik "Mamma Ciociara" u znak sjećanja na te strašne dane.
... I tako dok teku dani pred usijanje emocija u Srebrenici i Bosni i Hercegovini, 11. Jula, snaga griže savjesti na raznim stranama svijeta postaje sve jača. Pokušava se raznim analizama i posezanjem za prošlosti otkriti što je to u ljudskom biću da ga ponovno vodi ka zločinima, ubijanjjima bez milosti. Lekcija iz Srebrenice kao da nije ništa promjenila ni u svijetu današnjice. Izbjeglica i nedužnih žrtava je sve više.
Strah me je više i uključiti TV, listati novine, internet stranice. Pitam se ko nakon toga može mirno zaspati?!. A, odavno već iznad sviju nas leti i pitanje – ko je sljedeći i da li ću i ja doći na red kao oni iz potresne kolone izgubljenih sa strahom u očima u Srebrenici 1995. Ili oni na sirijskom, afganistanskom, libijskom... stratištu?!
Da, i najvažnije pitanje – volio bih znati koliko je Bosanaca i Hercegovaca sada spremno braniti domovinu. Ili, šta je to domovina? Entitet, blentitet ili cijela Jedna i jedina.
Statistika dalje otkriva da je u zemlji koja je stalno u ratu, Afganistanu, čak 76 odsto stanovnika orno za dokazivanje patriotske ljubavi s oruđem u rukama. U ovom, po meni, nimalo dosadnom redanju statističkih rezultata iznenađuje saznanje da su vodeći na listi domoljublja Marokanci. Samo šest odsto stanovnika ne bi se priključilo odbrani tamašnje kraljevine.
Porazne podatke holandskog patriotizma i spremenosti za borbu, kolega Koelman pokušava dovesti u vezu sa ulogom i ponašenjem nizozemskog zaštitnog bataljona, koji je pod plavim šljemovima, trebao donijeti sigurnost u enklavi Srebrenica. Hrabrost i ratobornost svojih zemljaka, kao da ismijava, kroz one već povijesne riječi pukovnika Karremansa, komandanta plavaca u klompama, kada je zavapio Mladićevim ubicama – ne pucajte u pijanistu!
Holandski kolumnist pokušava iz historije izvući objašnjenja zašto su Marokanci ratoborniji od njegovih sugrađana. Na primjeru Drugog svjetskog rata ilustrira različitosti, iako su i jedna i druga zemlja u tom sukobu imale i potom privremeno izgubile kraljevine.
Dok su holandski vladari pobjegli u London , baš kao i jugoslovenski kralj, i Kanadu, dotle je Sultan Muhamed V ostao medju svojim podanicima. Iako je bio pod fašistima opirao se svim snagama protiv njihovih namjera da 200 hiljada jevreja označe žutim šestokrakim zvijezdama i pošalju u gasne komore. Istovremeno u Nederlandu su domaći policajci i državni službenici, koji su nastavili obavljati svoje dužnosti za naciste, čvrsto i predano surađivali na otkrivanju jevreja i pravljenju spiskova za deportovanje nesrećnika u koncentracione logore. Od 140 hiljada židova, spasilo se samo 40.000.
Povijest dalje kazuje da se, ipak, našao i mali, ali vrijedni broj Holanđana koji su aktivno sudjelovali u antifašističkim borbama sa saveznicima diljem Evrope. Bilo ih je 1200 naspram gotovo 80.000 Marokanaca.
I, naravno, nakon svega ovoga ide pitanje novinara Luuka Koelmana, šta bi bilo da su pod plavim šljemovima u Srebrenici bili marokanski vojnici umjesto holandskih? Da li bi tada Mladićeve horde lako zauzele enklavu i da li bi nastradale hiljade nedužnih?!
U poplavi raznih komentara koji su uslijedili nakon ove kolumne izdvaja se jedan u kojem čitalac, što se potpisuje kao Joep Russel, tvrdi da ni uloga ratobarnih Marokanaca u Drugom svjetskom ratu nije bila mnogo drukčija od holandske bruke u Srebrenici. Čak je i mnogo gora!
Po Russelu, marokanski vojnici, koji su zajedno sa saveznicima učestovali u čuvenoj bitci kod Monte Kasina u Italiji, o kojoj je snimljen i poznati istoimeni američki film, su nakon proboja nekih njemačkih linija zaredali , od sela do sela, sa zločinima i silovanjima. Muškarce, očeve, braću, muževe koji su pokušali zaštiti žene, bez milosti su likvidirali pred očima čitavih porodica. Tih dana višekratno je napastvovano oko 2.000 djevojčica i žena od 11 do 86 godina starosti.
U mjestu Castro dei Volsci i danas stoji spomenik "Mamma Ciociara" u znak sjećanja na te strašne dane.
. I tako dok teku dani pred usijanje emocija u Srebrenici i Bosni i Hercegovini, 11. Jula, snaga griže savjesti na raznim stranama svijeta postaje sve jača. Pokušava se raznim analizama i posezanjem za prošlosti otkriti što je to u ljudskom biću da ga ponovno vodi ka zločinima, ubijanjjima bez milosti. Lekcija iz Srebrenice kao da nije ništa promjenila ni u svijetu današnjice. Izbjeglica i nedužnih žrtava je sve više.
Strah me je više i uključiti TV, listati novine, internet stranice. Pitam se ko nakon toga može mirno zaspati?!. A, odavno već iznad sviju nas leti i pitanje – ko je sljedeći i da li ću i ja doći na red kao oni iz potresne kolone izgubljenih sa strahom u očima u Srebrenici 1995. Ili oni na sirijskom, afganistanskom, libijskom... stratištu?!
Da, i najvažnije pitanje – volio bih znati koliko je Bosanaca i Hercegovaca sada spremno braniti domovinu. Ili, šta je to domovina? Entitet, blentitet ili cijela Jedna i jedina.
Nema komentara:
Objavi komentar