„Ne ostavljaj me sad u ponoru bez dna budi sa mnom, još mi triba svitlost tvoja. Ne ostavljaj me sad, dok preklinjem te ja budi sa mnom, mir da nađe duša moja. Ne ostavljaj me sad, ne ostavljaj me sad bez nade.“
Piše: Predrag Blagovčanin
U zamračenom i zagušljivom kabinetu predsjednika Republike Srpske sa sjetom i bolnim izrazom na licu, tiho, najtiše, samo za svoju dušu Milorad Dodik ni sam ne znajući zbog čega, pjevušio je konstantno onu dobru staru od Olivera.
Na trenutak je smanjio ton na youtubu, te prodorno, autoritativno kako to uostalom samo on zna povikao.
„Ljubice dolazi vamo!“
Ljubica dugogodišnja sekretarica i jedna od rijetkih osoba od povjerenja Milorada Dodika za tren našla se u predsjedničkom kabinetu.
„Izvolite druže, predsjedniče Milorade.“
„Ljubice zovi mi Dragana Čovića, i donesi mi jedan Ranibos ubiće me ovaj čir na želudcu!“
Nakon posljednjih medijskih navoda, bolne izdaje i neshvatljivih izjava nekadašnjeg najboljeg prijatelja Bakira Izetbegovića o formiranju „Platforme 2“ odnosno uspostavljanju koalicije na državnom nivou sa onim bezobraznicima i stranim plaćenicima iz SDS-a i DF-a, te realne prijetnje odlaska u opoziciju, Milorada Dodika mučili su želučani problemi, a i što se golim okom moglo primjetiti, slabije je i jeo.
„Druže predsjedniče, Ranibosa nemamo. Sjećate se da ste odlukom zabranili kupovinu lijekova iz Federacije. Ima Gastala ako hoćete?“
„Samo te testiram Ljubice. Dobro, položila si. Donesi taj Gastal i zovi Dragana.“
Na siromašnom i katolički skromnom imanju od samo 2.500 m2 Dragana Čovića, smirujući šum rijeke Radobolje kao i veseli te autonomni cvrkut majoriziranih federalnih vrabaca, prekinulo je zvono mobilnog aparata kupljenog na 12 rata u HT Eronetu.
„O Miki sokole, otkud tebe?“ veselo je odgovorio Dragan Čović na poziv iz Banja Luke.
„Hvaljen Isus dragi, Dragane“, reče kratko Milorad.
„I Marija vazda bila. Nego što je Miki, što si mi to tako formalan?“
Primjetio je Dragan Čović u boji glasa Milorada Dodika da nešto nije u redu i da bi ovaj razgovor mogao potrajati. Istina, nisu se već dugo čuli, a da budemo maksimalno iskreni, ni vidjeli. Još od onog listopadsko-oktobarskog sunčanog dana kakav samo u zapadnom Mostaru može biti, kada su dogovorili snažnu i neraskidivu koaliciju HDZ-a i SNSD-a na svim nivoima vlasti.
„Isusa ti nismo se čuli ima deset dana. Hajde nazvaću te na viber da ne trošiš.“
Obzirom na svoje obrazovanje te doktorsku disertaciju u polju Ekonomike i organizacije proizvodnje Dragan Čović maksimalno je u koristio tehnološka dostignuća, a posebno je bio zadivljen činjenicom da preko Vibera može besplatno razgovarati.
„Joj Viber je Tito, al’ ti mene nazovi nisam se još uštelio“, kratko odgovori Milorad.
Miloradov novi Iphone 4C uskoro je zazvonio. S tim da sad ne samo da su mogli čuti vlastite glasove nego su se mogli i vidjeti.
„Sokole što si mi to ofalio?“ upita zabrinuto Dragan Čović.
„Pa gdje neću. Vidiš li ti dragi Dragane šta se događa. Ako me iko u životu razočarao onda je to onaj Bakir. Ja sam nacionalne časti mi, mislio da smo mi prijatelji. Da smo ono prava raja. I sam znaš šta smo sve zajedno prošli. Koliko zajedničkih sastanaka, koliko zajedničkih derneka. I evo sad on fino pravi neke koalicije sa onim Mladenom Bosićem, a mene ne zove“ obrazloži Milorad motive svoje kontinuirane prekomjerne konzumacije Gastala.
„Pratim brate,normalno da pratim što se događa na ovim njihovim medijima. Al’ samo da ti kažem da mi imamo našu pravu nacionalnu hrvatsku televiziju drugačije bi to bilo Milorade. Evo vidim, čujem govore kao to je povijesni sporazum u bh politici. To je da oprostiš govno. Kakav oni povijesni sporazum mogu napraviti bez jedinih legitimnih predstavnika Hrvata i Srba?“ reče Čović.
U ovom trenutku Milorad Dodik bio je svjestan pozicije u kojoj se nalazi i ustupaka koje će morati napraviti kako bi naredne četiri godine pripadao izabranoj vladajućoj eliti te vodio svoju naciju bogatstvu i sreći.
„Znam Drago al’ opet tvoja pozicija je sigurna, u svakom mogućem talu si ti. Kako god da okreneš. Vidim i ona izdajica Bakir te zove da uđeš u koaliciju. Kao da se brineš za Hrvate, a ne za Milorada. Da budemo iskreni ja te i zbog toga zovem. Ti dobro znaš da sam ja uvijek tu bio za tebe. Kunem ti se srpskim nacionalnim ponosom ako me ne izradiš, napravićemo taj treći entitet i hrvatsku nacionalnu televiziju da bude bolja čak i do SRNE“, reče Milorad.
Dragan Čović ipak nije bio toliko uvjeren u vlastitu poziciju i ulogu u formiranju bh vlasti na svim nivoima. Previše puta na vlastitoj koži osjetio je šta znači biti majoriziran i politički prevaren direktivama i zakulisnim radnjama iz mrskog mu Sarajeva. Međutim, nije želio da njegov politički partner i dugogodišnji prijatelj osjeti njegovu nesigurnost.
„Miki vrše pritisak na mene al’ ti dobro znadeš da sam ja ko’ hercegovački kamen. Nesalomiv. Evo prijete mi nešto kao uključit će u pregovore Martina iz ‘devedesetke’. Ma mogu uključiti koga god hoće iz stranaka sa hrvatskim predznakom al’ opet ne mogu ništa bez mene. Nego mislim da ne bi trebao biti toliko kritičan prema Bakiru. Ja mislim da iza ove priče stoji onaj Željko Komšić. Ovo je njegovo maslo. Dva puta je on mene zajebao, da prostiš, za člana predsjedništva. Kao on je Hrvat. Kakav je on Hrvat u odnosu na mene. Eto reci, al iskreno, možemo li se nas dvojica uopće poredit. Pa sokole moj, ako ćemo tako, ja imam duže iskaznicu Saveza komunista od njega. I on bi ko da bude legitimni predstavnik Hrvata.“
Iznervirao se Dragan Čović. Veoma atipično za njega pomisli Milorad. Momentalno mu se Draganova teza činila ispravnom. Željko Komšić stvarni je krivac prekida njegovog prijateljstva sa Bakirom Izetbegovićem.
„Bogami u pravu si. Šta li je Željko uradio Bakiru? Možda ga je omađio ili kao što oni u Teheranu kažu možda mu je čak i sihre bacio. Morat ćemo Bakira nekako kod nekog hodže odvesti da ga malo pregleda. Čudan je onaj Željko. Nešto kontam nikad se sa njim i nismo nešto puno družili“, reče zabrinuto Milorad.
„Može bit da je ljut. Znaš i nismo ako hoćeš iskreno, nikad ga ni zvali na derneke jer dosta nam je jedan socijaldemokrata u raji. Sa Lagumdžijom si se stvarno mogao fino družiti, dogovarati, pojesti i popiti. Fin čovjek. Šteta što je ovako loše prošao na izborima. Sa njim bi mnogo brže krenuli putem euroatlantskih integracija“, odgovori Dragan.
Milorad Dodik nije želio razgovarati o nebitnim temama, niti je iskreno imao snage i volje za to. Želio je potvrdu lojalnosti Dragana Čovića.
„Znači Dragane mogu računati na tebe?“ upita Milorad.
„Tisuću posto moj Milorade. Ti dobro znaš da su legitimni predstavnici hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini već u bezbroj navrata dokazali svoju principijelnost. Ako na nekoga možeš računati onda je to na mene Milorade. Zapamti Miki, za mene kao legitimnog predstavnika Hrvata dana riječ i pružena ruka jača je od bilo kojeg sporazuma koji će neko potpisati“, samouvjereno reče Dragan.
„Hvala ti kume. Stvarno si čovjek“, reče Milorad.
„Nemaš problema sokole. Čuvaj se i pripazi malo na zdravlje“, odgovori Dragan.
Nedugo nakon razgovora sa Miloradom Dodikom dok je laganom koracima obilazio skromno imanje u mostarskim Barama, Draganu Čoviću opet je zazvonio mobilni aparat. Ali ovaj put umjesto poziva stigao mu je malo pisamce na displayu u kojem je pisalo:
„Dragane kad kafu pijemo moramo se nešto hitno dogovoriti?“ Bakir Izetbegović
