Da je Savez samostalnih sindikata izbacio na ulicu Institut za historiju, u stanju kada država o nama ne vodi računa, 26 ljudi bi faktički ostalo bez posla! Umjesto da štiti pravo na rad i prava radnika, Sindikat bi tako pomogao da radnici ostanu bez posla i na ulici, upozorio je direktor Instituta za historiju u Sarajevu Husnija Kamberović.
VIJESTI.BA: Institut za historiju jedna je od najznačajnih naučnih institucija BiH, jedna od onih koje i pored maćehinskog odnosa države egzistira i djeluje. Široj javnosti sve do posljednjih događaja malo je bilo poznato to da sredstva pomoću kojih se ova institucija održava u životu su dovoljna tek toliko da se isplate plate 26 uposlenih, dok sa druge strane ne postoje skoro nikakve subvencije kojima bi se podržao rad Instituta, koji i pored toga objavljuje svoje radove i časopise. U posljednjem trenutku uspijeli ste spriječiti deložaciju Instituta iz prostorija u kojima djeluje. Kako bi glasio Vaš komentar na protekla zbivanja?
KAMBEROVIĆ: Pokušaj deložacije Instituta bila je samo kulminacija jednog procesa koji se odvijao od 1991. kada, kada se Savez sindikata Bosne ni Hercegovine uknjižio kao vlasnik zgrade. Na kraju se čini da je dobro da je do ovoga pokušaja deložacije došlo, jer je to pokrenulo institucije vlasti da konačno odluče podržati Institut i naše aktivnosti. Mi više decenija radimo bez ikakve dodatne podrške vlasti za naša istraživanja izvan Sarajeva i Bosne i Hercegovine i uz samo povremenu podršku našim izdavačkim projektima. Ako se pogleda struktura zaposlenih u Instituta, onda se vidi da mi zapošljavamo jako malo administracije (tek oko 20%), a da među naučnim dijelom kolektiva 50% su doktori nauka a 50% magistri nauka. Velike naučne projekte, kao što je bila naučna konferencija povodom stotinu godina od početka Prvoga svjetskog rata, realizirali smo, uglavnom, zahvljujući naučnoj saradnji sa srodnim institutima iz Evrope, jednako kao što i naše izdavačke projekte dobrim dijelom realiziramo zahvaljujući takvoj vrsti podrške.
Mi nismo nikada bili neki posebni miljenici vlasti, ni prije 1990. ni poslije toga, vjerovatno zato što smo mi čitavo vrijeme bili samo svoji i nismo nikada nikome pripadali. To je, s jedne strane, bilo loše s finansijske strane, ali je s druge strane ostavilo prostor da se bez ikakvih političkih utjecaja bavimo naukom. Vjerujem da je to u dugoročnom smislu puno važnije za Institut i rezultate koje postižemo. Siguran sam da je postojanje jednog ovakvog instituta, čija se istraživanja u svijetu s pažnjom prate i smatraju vrlo relevantnim, važno za Bosnu i Hercegovinu kao državu, jer smo u zatrovanoj atmosferi u kojoj smo živjeli posljednjih decenija bili neka vrsta pozitivne priče koja je odazila iz Bosne i Hercegovine u svijet. Bez imalo skromnosti mogu reći da Institut za historiju u Sarajevu slovi kao jedan od najrelevantnijih historijskih instituta u regiji i naš doprinos afirmaciji nauke ali i Bosne i Hercegovine je nesporan. Ništa drugo nas i ne zanima.
VIJESTI.BA: Nije li zaista nužno da institucije od nacionalnog značaja prestanu sa svojim radom, da bi se tek onda skrenula pažnja javnosti na poziciju u kojoj se nalaze? Ni problem finansiranja Zemaljskog muzeja BiH nije u ozbiljnoj mjeri razmatran dok nije došlo do prekida rada ove institucije.
KAMBEROVIĆ: Nažalost, izgleda da je naš mentalitet takav: tek kada se stvari dovedu do usijanja onda se shvati važnost tih institucija. Mi smo na vrijeme krenuli u rješavanje tih problema, ali nismo nailazili na razumijevanja onih koji su nas u tome morali podržavati. Pokazalo se da vlast nije bila puno za to zainteresirana, vjerujući da rješavanje pitanja Instituta nije bitno i nije hitno da se rješava. „Ima vremena“ je najčešći odgovor koji smo dobivali i koji nas sada može puno koštati. I već nas je kao društvo koštao. Mi svi moramo shvatiti da su institucije puno važnije od pojedinaca koji su trenutno na vodećim pozicijama, pri čemu nije važno da li su u pitanju direktori, dekani, rektori, ministri, premijeri i slično. Institucije čuvaju naš identitet i daju smisao našem radu.
Kada se zaoštrilo pitanje smještaja Instituta za historiju, i kada je ozbiljno doveden u pitanje njegov opstanak, a naši apeli nisu nailazili na pozitivne reakcije, često sam se pitao da li ćemo doći u situaciju u kakvoj je nakon pada Bosanske kraljevine 1463. venecijanski diplomata poslao pismo svojoj Vladi: „Pred očima čitavog svijeta nestalo je jedno ugledno kraljevstvo“. Pitao sam se da li će neko zapisati sličnu rečenicu: Pred očima čitavog svijeta nestao je jedan ugledni institut. Na sreću, za sada je ova institucija sačuvana i nadam se da će od sada imati više razumijevanja u institucijama vlasti.
VIJESTI.BA: Premijer Kantona Sarajevo, Elmedin Konaković, obećao je privremenu pomoć Institutu u sljedećih pola godine dok se ne nađe dugoročno rješenje za smještaj prostorija Instituta. Između ostalog, Konaković je podsjetio da je ovaj problem dio problema oko integracije Univerziteta. Da li su načelno predložena rješenja, poput onih da se Institut premjesti u hangar kampusa Univerziteta ili u Studentski dom Nedžarići u kojem je nedavno izbio požar, zadovoljavajuća sa stanovišta Instituta? Treba znati da Institut posjeduje bogatu arhivsku građu. Slažete li ste s tim da bi trebalo napraviti ozbiljnu analizu i procjenu radnih uslova budućih prostorija Instituta?
KAMBEROVIĆ: Da, premijer Konaković se uključio i to je jako važno, pogotovo ako je to uradio, a vjerujem da jeste, iz uvjerenja da je njegova dužnost podržati Institut u vezi s ovim problemom. Da budemo jasni: za brojne dosadašnje vlade Kantona Sarajevo Institut je uglavnom bio „siroče“ koje nije niti zasluživalo da mu se pomaže, ali siroče koje je ipak bilo lijepo, vrijedno, „nije se dalo“ utopiti. Bilo bi zanimljivo vidjeti koliko su dosadašnje vlade u Kantonu Sarajevo, na primjer posljednjih deset godina, transferirale novca prema fakultetima ili institutima i vidjeti kako je tu prolazio Institut za istoriju. Ne govorim napamet! Institut je mogao dobiti ponekad neku sitnu podršku za neku knjigu ili časopis, ali to nikada nije bilo ni blizu našim potrebama, dok su drugi, zahvaljujući činjenici da su imali „svoje“ ministre, mogli dobivati ne samo više desetina nego čak i više stotina hiljada maraka za svoj rad. Vlada je za mnoge institucije plaćala zakupninu, podržavala njihov rad i slično, pa je sada došlo vrijeme da budu pravedni prema svima i pomognu i Institutu za historiju.
Tačno je da je ovo pitanje i pitanje Univerziteta, ali ne bih volio da se teškoće oko integracije Univerziteta sada prelamaju preko Instituta za historiju. Mi mislimo da je potrebno ubrzati funkcionalnu integraciju Univerziteta u Sarajevu, i želimo u tome sudjelovati koliko je naš dio zadatka u tom procesu. Ali treba imati u vidu činjenicu da je ovaj Institut postao organizaciona jedinica Univerziteta tek 2013. godine i ne bi bilo pošteno sada sve svaljivati na Univerzitet, ali se Univerzitet mora aktivnije nego do sada uključiti u rješavanje ovog velikog problema. Još ne znamo šta će sve biti kao moguće rješenje za smještaj Instituta, ali i hangar u kampusu i Studentski dom u Nedžarićima se spominju kao mogućnosti. Ja mislim da je najbolje rješenje izgradnja Kampusa Univerziteta i unutar toga izgradnja kvalitetne zgrade za Institut za historiju, ali i za druge institute koji djeluju u okviru Univerziteta u Sarajevu.
No, treba biti svjestan činjenice da će to biti jako dug put. Sjećam se da su davno prije rata postojali projekti za izgradnju zgrade Arhiva Bosne i Hercegovine i Nacionalne i univerzitetske biblioteke u središtu Sarajeva. Umjesto toga, poslije rata na tom je mjestu izgrađen Sarajevo City Center, i ja i danas kada prođem ispred tog centra zamišljam da su tu Arhiv i Biblioteka, da su ispred studenti koji jure kao čitaonicama ili naučnici koji idu na svoja istraživanja u Arhiv. Umjesto toga, ipak, vidimo masu tinejdžera koji jure u šoping. Žalosno, ali je tako.
VIJESTI.BA: Koji su Vaši sljedeći koraci kao direktora Instituta za historiju u cilju rješavanja ovog problema i jeste li dobili širu podršku akademske zajednice, osim možda one deklarativne? Postoji li ikakva inicijativa akademske zajednice u smislu prijedloga nadležnima? Institut za historiju nije samo radno mjesto 26 uposlenih!
KAMBEROVIĆ: Mi smo dobili podršku akademske zajednice, ali akademska zajednica nije u stanju riješiti ovaj problem i osim deklarativne podrške ne možemo više ništa ni očekivati. Onaj ko stvarno može rijeđiti ovaj problem je vlast. Mi ćemo pokušati ovu situaciju iskoristiti da nastavimo razgovore sa Vladom da se pitanje smještaja Instituta rješava u kontekstu rješavanja i drugih pitanja s kojima se Univerzitet suočava. Ima ideja da se istraje na gradnji velike zgrade u Kampusu za smještaj svih naučnih instituta, pa ćemo vidjeti dokle ćemo moći ići s tom idejom.
VIJESTI.BA: Vama kao historičaru odlično je poznata društvena uloga sindikata. Kako biste prokomentarisali ovo tvrdo insistiranje Saveza samostalnih sindikata nad prostorijama u kojima je trenutno smješten Institut? Nesporno je to da je Savez samostalnih sindikata dobio pravnu bitku u sudskom sporu sa Insititutom, i ima pravo na povrat svojih prostorija, pa ipak nije li sindikat mogao zauzeti jedan fleksibilniji stav u duhu razumijevanja za instituciju od društvenog značaja, prije nego što su njegovi predstavnici sa policijom pokucali na vrata Instituta?
KAMBEROVIĆ: Slovenački antopolog Božidar Jezernik je napisao i objavio knjigu pod naslovom Zemlja u kojoj je sve naopako. E – to je Bosna danas. Sudsku bitku protiv Saveza sindikata u ovom sporu je vodilo kantonalno pravobranilaštvo u Sarajevu. Ja nikada nisam mogao sebi objasniti kako je moguće da se Sindikat upisao kao vlasnik nad tom zgradom? Oni nisu pravili ovu zgradu i ne znam kako su se upisali kao vlasnici. To je država dopustila i sada smo u situaciji kada Sindikat postaje neka vrsta kapitaliste, sušta suprotnost od početne ideje s kojom je osnovan: Štititi radnike i rad od kapitalista. Vlasnik velikog broja nekretnina koje može izdavati pod kiriju, prodavati, raditi šta god hoće. Kako im je to država dozvolila? Znam veliki broj starih sindikalnih funkcionera, koji su bili ne samo sindikalni aktivisti nego i dugogodišnji predsjednici Saveza sindikata u vrijeme socijalizma, koji sa ovakvim sindikatom kojega mi sada vidimo, ne žele uopće komunicirati, jer ne smatraju da je ovakav sindikat zaštitnik interesa radnika. Ali, to je druga priča. Stanje je takvo da svako nastoji zaštiti svoj interes, pa i Savez samostalnih sindikata. Ja njih razumijem, jer su oni dobili pravo da se tako ponašaju. Ali da li je to najbolji način kako Sindikat treba djelovati? Da su nas izbacili na ulicu, u stanju kada država o nama ne vodi računa, 26 ljudi bi faktički ostalo bez posla! Umjesto da štiti pravo na rad i prava radnika, Sindikat bi tako pomogao da radnici ostanu bez posla i na ulici.
Moram priznati da je doista bilo jako neprijatno kada su sudski izvršitelj sa policijom ušli u Institut. Kada sam kasnije pregledao TV izvještaje, bilo mi je jako žao da smo došli do ove situacije. Zar smo kao društvo doista toliko nisko pali? Izgleda da jesmo.
KAMBEROVIĆ: Pokušaj deložacije Instituta bila je samo kulminacija jednog procesa koji se odvijao od 1991. kada, kada se Savez sindikata Bosne ni Hercegovine uknjižio kao vlasnik zgrade. Na kraju se čini da je dobro da je do ovoga pokušaja deložacije došlo, jer je to pokrenulo institucije vlasti da konačno odluče podržati Institut i naše aktivnosti. Mi više decenija radimo bez ikakve dodatne podrške vlasti za naša istraživanja izvan Sarajeva i Bosne i Hercegovine i uz samo povremenu podršku našim izdavačkim projektima. Ako se pogleda struktura zaposlenih u Instituta, onda se vidi da mi zapošljavamo jako malo administracije (tek oko 20%), a da među naučnim dijelom kolektiva 50% su doktori nauka a 50% magistri nauka. Velike naučne projekte, kao što je bila naučna konferencija povodom stotinu godina od početka Prvoga svjetskog rata, realizirali smo, uglavnom, zahvljujući naučnoj saradnji sa srodnim institutima iz Evrope, jednako kao što i naše izdavačke projekte dobrim dijelom realiziramo zahvaljujući takvoj vrsti podrške.
Mi nismo nikada bili neki posebni miljenici vlasti, ni prije 1990. ni poslije toga, vjerovatno zato što smo mi čitavo vrijeme bili samo svoji i nismo nikada nikome pripadali. To je, s jedne strane, bilo loše s finansijske strane, ali je s druge strane ostavilo prostor da se bez ikakvih političkih utjecaja bavimo naukom. Vjerujem da je to u dugoročnom smislu puno važnije za Institut i rezultate koje postižemo. Siguran sam da je postojanje jednog ovakvog instituta, čija se istraživanja u svijetu s pažnjom prate i smatraju vrlo relevantnim, važno za Bosnu i Hercegovinu kao državu, jer smo u zatrovanoj atmosferi u kojoj smo živjeli posljednjih decenija bili neka vrsta pozitivne priče koja je odazila iz Bosne i Hercegovine u svijet. Bez imalo skromnosti mogu reći da Institut za historiju u Sarajevu slovi kao jedan od najrelevantnijih historijskih instituta u regiji i naš doprinos afirmaciji nauke ali i Bosne i Hercegovine je nesporan. Ništa drugo nas i ne zanima.
VIJESTI.BA: Nije li zaista nužno da institucije od nacionalnog značaja prestanu sa svojim radom, da bi se tek onda skrenula pažnja javnosti na poziciju u kojoj se nalaze? Ni problem finansiranja Zemaljskog muzeja BiH nije u ozbiljnoj mjeri razmatran dok nije došlo do prekida rada ove institucije.
KAMBEROVIĆ: Nažalost, izgleda da je naš mentalitet takav: tek kada se stvari dovedu do usijanja onda se shvati važnost tih institucija. Mi smo na vrijeme krenuli u rješavanje tih problema, ali nismo nailazili na razumijevanja onih koji su nas u tome morali podržavati. Pokazalo se da vlast nije bila puno za to zainteresirana, vjerujući da rješavanje pitanja Instituta nije bitno i nije hitno da se rješava. „Ima vremena“ je najčešći odgovor koji smo dobivali i koji nas sada može puno koštati. I već nas je kao društvo koštao. Mi svi moramo shvatiti da su institucije puno važnije od pojedinaca koji su trenutno na vodećim pozicijama, pri čemu nije važno da li su u pitanju direktori, dekani, rektori, ministri, premijeri i slično. Institucije čuvaju naš identitet i daju smisao našem radu.
Kada se zaoštrilo pitanje smještaja Instituta za historiju, i kada je ozbiljno doveden u pitanje njegov opstanak, a naši apeli nisu nailazili na pozitivne reakcije, često sam se pitao da li ćemo doći u situaciju u kakvoj je nakon pada Bosanske kraljevine 1463. venecijanski diplomata poslao pismo svojoj Vladi: „Pred očima čitavog svijeta nestalo je jedno ugledno kraljevstvo“. Pitao sam se da li će neko zapisati sličnu rečenicu: Pred očima čitavog svijeta nestao je jedan ugledni institut. Na sreću, za sada je ova institucija sačuvana i nadam se da će od sada imati više razumijevanja u institucijama vlasti.
VIJESTI.BA: Premijer Kantona Sarajevo, Elmedin Konaković, obećao je privremenu pomoć Institutu u sljedećih pola godine dok se ne nađe dugoročno rješenje za smještaj prostorija Instituta. Između ostalog, Konaković je podsjetio da je ovaj problem dio problema oko integracije Univerziteta. Da li su načelno predložena rješenja, poput onih da se Institut premjesti u hangar kampusa Univerziteta ili u Studentski dom Nedžarići u kojem je nedavno izbio požar, zadovoljavajuća sa stanovišta Instituta? Treba znati da Institut posjeduje bogatu arhivsku građu. Slažete li ste s tim da bi trebalo napraviti ozbiljnu analizu i procjenu radnih uslova budućih prostorija Instituta?
KAMBEROVIĆ: Da, premijer Konaković se uključio i to je jako važno, pogotovo ako je to uradio, a vjerujem da jeste, iz uvjerenja da je njegova dužnost podržati Institut u vezi s ovim problemom. Da budemo jasni: za brojne dosadašnje vlade Kantona Sarajevo Institut je uglavnom bio „siroče“ koje nije niti zasluživalo da mu se pomaže, ali siroče koje je ipak bilo lijepo, vrijedno, „nije se dalo“ utopiti. Bilo bi zanimljivo vidjeti koliko su dosadašnje vlade u Kantonu Sarajevo, na primjer posljednjih deset godina, transferirale novca prema fakultetima ili institutima i vidjeti kako je tu prolazio Institut za istoriju. Ne govorim napamet! Institut je mogao dobiti ponekad neku sitnu podršku za neku knjigu ili časopis, ali to nikada nije bilo ni blizu našim potrebama, dok su drugi, zahvaljujući činjenici da su imali „svoje“ ministre, mogli dobivati ne samo više desetina nego čak i više stotina hiljada maraka za svoj rad. Vlada je za mnoge institucije plaćala zakupninu, podržavala njihov rad i slično, pa je sada došlo vrijeme da budu pravedni prema svima i pomognu i Institutu za historiju.
Tačno je da je ovo pitanje i pitanje Univerziteta, ali ne bih volio da se teškoće oko integracije Univerziteta sada prelamaju preko Instituta za historiju. Mi mislimo da je potrebno ubrzati funkcionalnu integraciju Univerziteta u Sarajevu, i želimo u tome sudjelovati koliko je naš dio zadatka u tom procesu. Ali treba imati u vidu činjenicu da je ovaj Institut postao organizaciona jedinica Univerziteta tek 2013. godine i ne bi bilo pošteno sada sve svaljivati na Univerzitet, ali se Univerzitet mora aktivnije nego do sada uključiti u rješavanje ovog velikog problema. Još ne znamo šta će sve biti kao moguće rješenje za smještaj Instituta, ali i hangar u kampusu i Studentski dom u Nedžarićima se spominju kao mogućnosti. Ja mislim da je najbolje rješenje izgradnja Kampusa Univerziteta i unutar toga izgradnja kvalitetne zgrade za Institut za historiju, ali i za druge institute koji djeluju u okviru Univerziteta u Sarajevu.
No, treba biti svjestan činjenice da će to biti jako dug put. Sjećam se da su davno prije rata postojali projekti za izgradnju zgrade Arhiva Bosne i Hercegovine i Nacionalne i univerzitetske biblioteke u središtu Sarajeva. Umjesto toga, poslije rata na tom je mjestu izgrađen Sarajevo City Center, i ja i danas kada prođem ispred tog centra zamišljam da su tu Arhiv i Biblioteka, da su ispred studenti koji jure kao čitaonicama ili naučnici koji idu na svoja istraživanja u Arhiv. Umjesto toga, ipak, vidimo masu tinejdžera koji jure u šoping. Žalosno, ali je tako.
VIJESTI.BA: Koji su Vaši sljedeći koraci kao direktora Instituta za historiju u cilju rješavanja ovog problema i jeste li dobili širu podršku akademske zajednice, osim možda one deklarativne? Postoji li ikakva inicijativa akademske zajednice u smislu prijedloga nadležnima? Institut za historiju nije samo radno mjesto 26 uposlenih!
KAMBEROVIĆ: Mi smo dobili podršku akademske zajednice, ali akademska zajednica nije u stanju riješiti ovaj problem i osim deklarativne podrške ne možemo više ništa ni očekivati. Onaj ko stvarno može rijeđiti ovaj problem je vlast. Mi ćemo pokušati ovu situaciju iskoristiti da nastavimo razgovore sa Vladom da se pitanje smještaja Instituta rješava u kontekstu rješavanja i drugih pitanja s kojima se Univerzitet suočava. Ima ideja da se istraje na gradnji velike zgrade u Kampusu za smještaj svih naučnih instituta, pa ćemo vidjeti dokle ćemo moći ići s tom idejom.
VIJESTI.BA: Vama kao historičaru odlično je poznata društvena uloga sindikata. Kako biste prokomentarisali ovo tvrdo insistiranje Saveza samostalnih sindikata nad prostorijama u kojima je trenutno smješten Institut? Nesporno je to da je Savez samostalnih sindikata dobio pravnu bitku u sudskom sporu sa Insititutom, i ima pravo na povrat svojih prostorija, pa ipak nije li sindikat mogao zauzeti jedan fleksibilniji stav u duhu razumijevanja za instituciju od društvenog značaja, prije nego što su njegovi predstavnici sa policijom pokucali na vrata Instituta?
KAMBEROVIĆ: Slovenački antopolog Božidar Jezernik je napisao i objavio knjigu pod naslovom Zemlja u kojoj je sve naopako. E – to je Bosna danas. Sudsku bitku protiv Saveza sindikata u ovom sporu je vodilo kantonalno pravobranilaštvo u Sarajevu. Ja nikada nisam mogao sebi objasniti kako je moguće da se Sindikat upisao kao vlasnik nad tom zgradom? Oni nisu pravili ovu zgradu i ne znam kako su se upisali kao vlasnici. To je država dopustila i sada smo u situaciji kada Sindikat postaje neka vrsta kapitaliste, sušta suprotnost od početne ideje s kojom je osnovan: Štititi radnike i rad od kapitalista. Vlasnik velikog broja nekretnina koje može izdavati pod kiriju, prodavati, raditi šta god hoće. Kako im je to država dozvolila? Znam veliki broj starih sindikalnih funkcionera, koji su bili ne samo sindikalni aktivisti nego i dugogodišnji predsjednici Saveza sindikata u vrijeme socijalizma, koji sa ovakvim sindikatom kojega mi sada vidimo, ne žele uopće komunicirati, jer ne smatraju da je ovakav sindikat zaštitnik interesa radnika. Ali, to je druga priča. Stanje je takvo da svako nastoji zaštiti svoj interes, pa i Savez samostalnih sindikata. Ja njih razumijem, jer su oni dobili pravo da se tako ponašaju. Ali da li je to najbolji način kako Sindikat treba djelovati? Da su nas izbacili na ulicu, u stanju kada država o nama ne vodi računa, 26 ljudi bi faktički ostalo bez posla! Umjesto da štiti pravo na rad i prava radnika, Sindikat bi tako pomogao da radnici ostanu bez posla i na ulici.
Moram priznati da je doista bilo jako neprijatno kada su sudski izvršitelj sa policijom ušli u Institut. Kada sam kasnije pregledao TV izvještaje, bilo mi je jako žao da smo došli do ove situacije. Zar smo kao društvo doista toliko nisko pali? Izgleda da jesmo.
Nema komentara:
Objavi komentar