Referendum u RS-u je državni udar

Piše: mr. sc. Fatmir Alispahić

Dejtonska Bosna i Hercegovina nikada nije bila bliže raspadu, ratu, redefiniciji, palestinizaciji, nego što je to danas uoči najavljenog tzv. referenduma u Republici Srpskoj o tzv. Danu Republike Srpske, 9. januaru, koji je Ustavni sud proglasio neustavnim. Sama činjenica da entitet Republika Srpska negira autoritet Ustavnog suda, i de facto i de jure dovodi do negacije samog entiteta Republike Srpske, koja može postojati isključivo u okviru dejtonskog poretka. Zašto onda bošnjački zvaničnici ne iskoriste ovu mogućnost i zauvijek se pravno riješe entitetske podjele Bosne i Hercegovine i tog secesionističkog tereta? To pitanje je najskrivenije i najstrašnije pitanje aktuelne zbilje u BiH, jer svi znaju za tu pravnu mogućnost, a svi od nje bježe. Na društvenim mrežama se na pomen takve mogućnosti javilo mnoštvo paranoičnih komentara – da bi bošnjačko ukidanje Republike Srpske značilo novi rat. 

U redu, ali, ko uopće može garantirati da i bez toga neće doći do novog rata, odnosno, nove agresije? Ili, ko može garantirati da će bošnjačka popustljivost rezultirati ostajanjem Republike Srpske u dejtonskoj Bosni i Hercegovini? Možda će upravo ta bošnjačka popustljivost, i strah od velikosrpske agresivnosti, nahraniti i ohrabriti secesionističke ambicije? Riječ je veoma preciznom pravnom prostoru, koji je definiran pravnim aktima odmah nakon 1995., a koji kažu da nesprovođenje Dejtonskog sporazuma može državno uređenje Bosne i Hercegovine vratiti na prethodno pravno stanje, a to je onaj prostor u kome je Republika Srpska bila ime za nelegalnu vojnu huntu, a kada je validno pravno stanje bila Republika Bosna i Hercegovina, bez entiteta i županija, za koju su glasali građani na Referendumu o nezavisnosti, 1. marta 1992. godine. 

Fildžanotvorna iluzija

Svi koji se iole razumiju u pravo znaju da nesprovođenje nekog dogovora ili sporazuma, nepoštivanje preuzetih obaveza, pravno stanje vraća na prethodnu poziciju, a što je u ovom slučaju Republika BiH, bez entiteta, kakva je po legalnom državnom ustrojstvu bila do Vašingtonskog sporazuma u martu 1994., odnosno, Dejtonskog sporazuma u novembru 1995. godine. Pri tome treba napomenuti da je Dejtonski sporazum oktroisan, nametnut silom, pa i genocidnom ucjenom, da nema niti legitimitet niti legalitet, da su presude za genocid pred Haškim tribunalom i Svjetskim sudom umnogome promijenile mogućnost održivosti poretka koji u sebi ima tvorevinu nastalu na genocidu, i presuđenu za genocid. 

Po tome se čini da je bosanska realnost ušla u mrtvu trku, budući da velikosrpski stratezi odlično razumiju kako je održivost Republike Srpske postala veoma upitna u odnosu na izmijenjene pravne okolnosti, kao što je ovaj faktor genocidnosti. Velikosrbima se žuri, budu- ći da njihove procjene sigurno bilježe veliko ubrzanje u razvoju kulture pamćenja u Bošnjaka, a što, posebno u odnosu na Srebrenicu, postaje planetarni i obavezujući pojam. Pitanje je bliskog vremena kada će se u Bošnjaka roditi patriotska snaga koja će u svome programu imati pokretanje pravnih mehanizama za realizaciju Presude Svjetskog suda za genocid, kojom je Republika Srpska direktno odgovorna, a što po normi ius cogens, vodi njenom ukidanju. Pa čak i da ne bude te kritične mase političke samosvijesti u Bošnjaka, koja bi otvorila proces ukidanja dejtonskog poretka, stasat će u Evropi nezavisne, slobodne i humanistički orijentirane snage koje će postaviti pitanje o neodrživosti koegzistencije uspomene na Srebrenicu i legalnosti tvorevine koja je presuđena za genocid u Srebrenici.

Srpskoj politici se može štošta zamjeriti, ali njene strateške procjene, koje su praćene raznim marifetlucima, sigurno je čine faktorom koji diktira tempo događanja. U protivnom, zašto bi velikosrpska politika sa toliko strasti, bezočnosti, odlučnosti, i to s obje strane Drine, gurala protuustavni, secesionistički tzv. referendum, ako cilj svega nije poraz bošnjačke politike i bošnjačkog faktora u odnosu na logične bosanske i bošnjačke interese?! 

Baš u tom kontekstu treba uočiti nevjerovatne poteze bošnjač- ke politike, koja, kroz usta lidera SDA Bakira Izetbegovića, koketira sa nekakvom podjelom na tri etničke regije, plus dva distrikta, Brč- ko i Sarajevo, a čime bi Bošnjaci izgubili svoju metropolu. A ako Bošnjaci, svojom političkom voljom, pristanu da Sarajevo postane distrikt, nešto kao trodijelna ili četverodijelna (sa tzv. četvrtim narodom) zajednica, što se kao ideja vuče još od tzv. Prudskog sporazuma iz 2009. godine, na koji je pristao Sulejman Tihić – tada je opstanak Bošnjaka upitan, jer se gubi ta ključna veza između bosanske države i Bošnjaka koje veže i zajednička metropola. 

Konačno postaje jasno da bošnjačka politika, po inerciji profiterskih interesa, nema ništa protiv žrtvovanja tri četvrtine ili više bh. teritorije u ime fildžanotvorne iluzije da će vladati na frtalju bh. teritorije na kojem se prostiru akcije, dionice i poslovna carstva političke elite. No, ta andaluzijska trgovina kratkog je daha, budući da po osnovu raznih ustupaka koje su Bakir Izetbegović i SDA davali poglavito hrvatskoj, ali i srpskoj politici, sve ključne institucionalne poluge više ne drže Bošnjaci. Konkretno, velikohrvatska politika ne samo da vlada na 27% bh. teritorije, uključujući i općine sa bošnjačkom većinom, poput Jajca, već ovladava i krajevima sa bošnjačkom većinom, budući da raznim fondovima, iz kojih se sufinansiraju privatne firme, vladaju Hrvati koji podržavaju hrvatsku ekonomsku ekspanziju u Sarajevu, Tuzli ili Zenici. Svi Bošnjaci, koji se tu zateknu, u nekom lancu upravljanja, inercijom interesa bivaju uvučeni u bošnjačko ekonomsko samoubistvo, a iz čega proizilaze i posljedice na stabilnost kulturnog i duhovnog identiteta. To isto vrijedi i za druge oblike marionetizacije bošnjačkog faktora, u kome su Bošnjaci tek statisti svojih sudbina, a u ime bogaćenja uskog lanca najmoćnijih tajkunskih familija i lobija oko partnerske političke grupacije SDA-SBB.

Zapravo, zato i jeste moguć politički apsurd koji prati posljednja događanja oko velikosrpskog referenduma i velikohrvatske podrš- ke razgradnji Bosne i Hercegovine. Bošnjačka politika, dakle, ima keca u rukavu, to je povlačenje bošnjačkog potpisa, ukidanje entiteta, povratak na prethodno pravno stanje, ali inercija profiterskih interesa je starija od nacionalnog interesa i državotvorne svijesti.

Državno samoubistvo

 događaja koji mogu ili ne moraju biti povezani sa tim secesionističkim i kriminalnim aktom. Prvo valja razjasniti pretpostavku da je tzv. referendum zakazan da bi se mobiliziralo biračko tijelo za potrebe nacionalnih opcija, a po čemu i bi profitirali oni koji su već na vlasti. Nema sumnje da će strah od velikosrpske agresije mobilizirati bošnjačko biračko tijelo oko SDA kao nacionalne političke okosnice, odnosno, da će taj “odvažni” put u secesiju puhnuti u izborna krila SNSD-u i Miloradu Dodiku. Ali, ove procjene apsolutno nemaju veze za faktom da je već sada pređena granica na kojoj bi pravna država morala hapsiti one koji ruše njen ustavni i pravni poredak. Upravo to je činjenica koja bode oči – da pravna država ne reagira na svoje ru- šenje, da ambasadori zemalja Vijeća na implementaciju mira ne reagiraju, iako su stvari potpuno jasne: tzv. referendum u RS-u je državni udar! Šta logički slijedi iz ove ocjene, osim ocjena da sama dejtonska država, uz pomoć međunarodnog faktora, sudjeluje u državnom udaru na sebe. Direktno kazano: velikosrpski referendum je državni udar dejtonske kvazidržave na Bosnu i Hercegovinu.
No, ovu činjenicu niko neće tako imenovati, već će se svi posakrivati iza umanjivanja težine krivičnog djela. Čini se da ovo pozorišno tumačenje pravnih decidnosti olakšava težnju Bošnjaka za iluzijom da sve i nije tako opasno, da se “spava mirno jer rata neće biti”, iako su sve opcije realne, pa i rat za koji nije potrebno dvoje. Uistinu, danas su za Bošnjake umnogome nepovoljnije okolnosti nego 1992. godine: prvo, jer nemaju kritičnu masu ljudi sa vojnom obukom, a što su tada imali po osnovu odsluženja vojnog roka u JNA; drugo, nemaju više oružja teritorijalne odbrane koje su kako-tako uspijevali zadržati ili oteti neposredno pred sukobe; treće, vojnim i policijskim strukturama dejtonske države apsolutno upravljaju velikosrbi, velikohrvati i Bošnjaci koje su oni instalirali; i četvrto, međunarodna islamofobijska histerija nikako ne ide na ruku Bošnjacima koji su već temeljito stigmatizirani kao narod koji je povezan za tzv. islamskim terorizmom, a što jako dobro znaju oni koji koriste sve ove faktore. 

Ako, s jedne strane, imamo velikosrpsku spoznaju o dugoroč- noj neodrživosti Republike Srpske, usljed presuda za genocid i pravne kratkoročnosti pod okriljem dejtonskog poretka, ako je velikosrpska politika već ogrezla u transhistorijskoj isplativosti genocida, onda je realno strahovati da bi obavještajni Beograd mogao planirati rješenje bošnjačkog pitanja kroz neki brzi i agresivni rat, koji bi šutnjom podržavala međunarodna zajednica. Srbi su već naoružani do zuba, imaju po javnim i zvaničnim informacijama izme- đu 30.000 i 50.000 četnika, imaju enormno razmnožena tzv. lovač- ka društva, po selima i zaseocima, imaju genocidnu discipliniranost da etnički čiste “islamske fundamentaliste”, tj. Bošnjake, tako da povijesno iskustvo ukazuje na realnu mogućnost i takvog plana. Bošnjaci, s druge strane, nemaju ništa od svega toga, izuzev iluzije da je “za rat potrebno dvoje”, i da se može mirno spavati.

U medijskoj orbiti, velimo, pušteno je mnoštvo različitih događaja. Na tzv. referendum u RS-u odgovoreno je apsurdnom idejom bošnjač- ke politike o tzv. referendumu za izdvajanje Srebrenice iz Republike Srpske. Time je bošnjačka politika pokazala svu svoju prizemnost u (ne)razumijevanju jedinstva bošnjačke žrtve, odnosno, diskriminaciji bošnjačke žrtve, koju sama bošnjačka politika dijeli na onu iz Srebrenice, koja ima prava da bude žrtva genocida, i na sve druge bošnjačke žrtve koje su, kako u Budimpešti onomad reče reisu-l-ulema Husein Kavazović – žrtve ratnih zločina. Oni koji znaju jako dobro znaju, kao što srpski političari znaju, da ratni zločin nikog ne obavezuje ni na šta, jer je to individualna krivica, dok definicija genocida obavezuje na ukidanje tvorevina koje stoje iza udruženog genocidnog poduhvata. Ako je ukinut Treći Reich, zašto ne bi bila ukinuta Republika Srpska?! Zato je apsurd kad sami tzv. bošnjački lideri getoiziraju bošnjačku žrtvu na prostor Srebrenice, namjesto da se bore za jednak tretman, pod sintagmom “Srebrenica nad Bošnjacima”.

Kolektivna odgovornost

Od velikosrpske političke i propagandne mašinerije, čini se, ne postoji ništa što nas može iznenaditi. Dodik je nakon te bošnjačke nebuloze o tzv. referendumu za “otcjepljenje” Srebrenice otišao u Srebrenicu i ponovo negirao genocid, čime je u maksimalnoj bestijalnosti pokazao da je velikosrpsko divljaštvo prisutno, živo, legitimizirano od srpskog naroda, zbog čega je uistinu teško govoriti o individualnoj krivici u srpskom narodu. Sigurno je da postoje časni srpski pojedinci koji se stide zla činjenog u ime srpskog naroda, ali to je jedna užasna manjina, zbog čije časti mi ipak ne možemo velikosrpsku opsjednutost genocidom nad Bošnjacima svoditi na pojedince. Radi se o narodu, i to je tragično. A narod nije samo narod, već narod čine institucije, akademske i druge društvene zajednice, koje se kod Srba, sve redom, ne zgražavaju kad Milorad Dodik negira genocid u Srebrenici. 
Ali, hajmo, istini pogledati u oči: pa nismo se ni mi zgražavali kada su instrumentalizirane marionete bošnjačke, turske ili ko zna koje politike, časne Majke Srebrenice, dodjeljivale časni Cvijet Srebrenice negatoru genocida u Srebrenici Aleksandru Vučiću! Gdje je tada bila akademska zajednica u Bošnjaka i drugi društveni potencijali da osude ovo blaćenje bošnjačke žrtve? Valjda se mislilo ako Majkama Srebrenice ne smeta da vole Aleksandra Vučića, negatora genocida, a zašto bi to nama smetalo?! Sa vremenske distance sve izgleda drugačije, od Nerdina Ibrića, preko Rajlovca, do tzv. paradžemata i izjave 37 tzv. bošnjačkih lidera kojom se blati vlastiti narod i nabacuju lopte velikosrpskoj politici. Zašto se danas čuditi?

Kad sa ove vremenske distance pogledamo vezu između bošnjač- kog samooptuživanja za tzv. islamski terorizam – dok su bošnjački povratnici stalno izloženi stvarnom četničkom terorizmu – a u odnosu na zajedničku, agresorsku, vojno-policijsku vježbu srbijanskih snaga i snaga RS-a u Podrinju, a koja je usmjerena ne borbu protiv tzv. islamskih terorista – tek onda može se vidjeti sav apsurd i sva obnevidjelost boš- njačke politike. Na početku godine obznanjena je borba protiv tzv. paradžemata, i odjednom su se na istom fonu našli bošnjački političari, lideri Islamske zajednice i svi oni velikosrbi koji izmišljaju tzv. islamski terorizam, poput lažnog eksperta Dževada Galijaševića. Danas je sve jasno, ali niko ne priznaje da su svi ovi najjači bošnjački faktori bili u krivu, instrumentalizirani da oblate svoj narod. 
Kad se to pogleda u kontekstu tih vojnih i policijskih orgija velikosrpskih struktura, u kontekstu tzv. referenduma, onda vam, zdravom pameću, ništa nije jasno. Kako i čime opravdati bošnjački mazohizam, tu fatalnu obnevidjelost za svoje interese, osim kroz dvije hipoteze: ti bošnjački prvaci ili su mnogo glupi ili su mnogo ucijenjeni pa da Bošnjake dovedu pred svršen čin. Popravni ispit uvijek je moguć, ali za to su potrebni hrabrost i patriotizam, neovisnost i demokratizam... Neka se bošnjačka javnost, od političke, vjerske do akademske, udruži u cilju povlačenja bošnjačkog potpisa sa Dejtonskog sporazuma pa će oni koji razumiju jezik pravne sile istog časa aterirati u svome siledžijstvu. Rješenje postoji. Ali, bošnjački prvaci odveć nisu sposobni i za šta više osim za sitnosopstveničke interese. Jal prodavali polovnu robu na pijaci, jal prodavali bošnjački narod: njima je isto. Znaju to oni koji bošnjačku slabost koriste kao svoju snagu.