Odem danas na teren, snimam reportažu o porodici Doglod.
Tuga i jad
Meho je bio ’72. godište.
Meho je umro prije mjesec dana, ‘nako iznenada, kao što ćemo i svi mi, iznenada bez nekog poziva…
Meho je umro prije mjesec dana, ‘nako iznenada, kao što ćemo i svi mi, iznenada bez nekog poziva…
Bivši pripadnik Armije BiH. Otac petero djece. Seljak, težak, poljoprivrednik, stočar.
Živio je u brvnari ili bolje rečeno u kućici skovanoj od daske na planini iznad Zenice.
Obrađivao je zemlju i brinuo se o ovcama te za seljane skupljao drva za ogrijev i od toga živio kao malo ko danas.
Svake bi jeseni po desetak metara drva prikupio i duvukao ih u seosku džamiju da se ljudi na namazu i djeca u mektebu ne mrznu, nije tražio nikakvu nadoknadu.
Bio je od ljudi kojemu je trebala pomoć ali to nikada nije koristio nego je od svog imetka skromnog drugima dijelio.
Djecu je učio da završe škole i da budu pošteni, kaže najstarija šesnaesto godišnja Aida: “Babo bi govorio, budite pošteni i to će vam se vratiti u životu!”
Mislio sam da sam emotivno bio jak da sam svoje emocije radeći na ovakvim poslovima davno polomio i pogasio ali sam se danas razuvjerio.
Završavam reportažu koja je trajala ni pola sahata a pita me žena rahmetli Mehe: “Jeste li završili?”
Kažem: “Evo još pet minuta!”
Mislim dodihalo im, teško im pa ih i upitah:
“Halalite što sam oduljio znam da vam je teško!?”
Iznenadi me ta žena Bošnjakinja, hrapavih ruku od “muškog” posla i lica zamišljenog.
“Ma niste, nego moram s djecom u planinu, osta nam pos’o!”
Završavam reportažu dok te emocije lagahno lome. Odlazim da se dalje ne sramotim. Ovo mi je bio jedan od težih zadataka.
Bilal Isaković
IML TV
IML TV
Nema komentara:
Objavi komentar