Komentirajući na svom blogu Međunarodni dan tolerancije, sarajevski novinar i politički analitičar Vlastimir Mijović ističe da ogromnoj masi današnjih gubitnika ne preostaje drugo nego da zobaju mrvice sa trpeze za kojom se goste Veliki, oni koji – kakve li sprdnje – sebe smatraju uzorima slobodoumnosti, čovječnosti i poštivanja ljudskih prava.
Danas u podne na razne načine pola svijeta je odalo počast žrtvama ubilačkog terora u glavnom gradu Francuske. Koje li kalendarske ironije, da se to dogodi baš na Međunarodni dan tolerancije, koji se, po ideji Ujedinjenih nacija, već dvadesetak godina obilježava 16. novembra.
Svašta se, povodom nevinih pariških žrtava, ljudima danas motalo po glavi: od dubokog žaljenja, preko ogorčenja, do osjećaja malodušnosti, odnosno straha da sve ovo, malo po malo, ide dođavola. Ima, doduše, i sretnih ljudi, još više onih koji bar nisu nesrećni, ali dojam o tome da svijet sve više nosi glavu u vreći u svima je podjednako prisutan. Mnogima se uvećavaju bankovni računi, množe se stambeni kvadrati i automobili po glavi člana porodice, drugi su ushićeni jer su svoju bijedu pretvorili u snošljiv život.
Medicina napreduje produžavajući životni vijek čovjeka, a prehrambena industrija puni i mnoge želuce koji su donedavno, prazni, krčali i cičali kao loše naštimana violina. Još se diljem svijeta skapava od gladi, no mnogo rjeđe nego u ne baš davno vrijeme kojem su simbol nemaštine bili živi kosturi iz Bijafre.
I još štošta čovjek i svijet su učinili boljim u odnosu na svoje prethodnike. Ali je podugačak i spisak tempiranih bombi koje nam se, svima skupa, množe u njedrima i pod nogama. Svijet je duboko podijeljen, nimalo opamećen istorijskim poukama da su svaka sila, dominacija i eksploatacija bili kratkog vijeka. Jesu stoljećima pod svojim korbačem i po pola svijeta u pokornosti držale Džingis-kanove horde, kohorte Aleksandra Makedonskog i Rimskog carstva, Perzija i Kalifat, Osmanlijska i britanska imperija, hladnoratovski isparcelisani savezi kapitalističkog Zapada i komunističko-socijalističkog Istoka, potom Sjedinjene Američke Države kao jedina velika sila današnjice.
Sve je to s vremenom minulo, stropoštalo se poput kule od karata. A proći će i ono što traje, nestaće jednom i ono što poslije nastane, a što će – kako iskustvo govori – biti kopija prethodnih imperijalnih originala.
Komentirajući na svom blogu Međunarodni dan tolerancije, sarajevski novinar i politički analitičar Vlastimir Mijović ističe da ogromnoj masi današnjih gubitnika ne preostaje drugo nego da zobaju mrvice sa trpeze za kojom se goste Veliki, oni koji – kakve li sprdnje – sebe smatraju uzorima slobodoumnosti, čovječnosti i poštivanja ljudskih prava.
Danas u podne na razne načine pola svijeta je odalo počast žrtvama ubilačkog terora u glavnom gradu Francuske. Koje li kalendarske ironije, da se to dogodi baš na Međunarodni dan tolerancije, koji se, po ideji Ujedinjenih nacija, već dvadesetak godina obilježava 16. novembra.
Svašta se, povodom nevinih pariških žrtava, ljudima danas motalo po glavi: od dubokog žaljenja, preko ogorčenja, do osjećaja malodušnosti, odnosno straha da sve ovo, malo po malo, ide dođavola. Ima, doduše, i sretnih ljudi, još više onih koji bar nisu nesrećni, ali dojam o tome da svijet sve više nosi glavu u vreći u svima je podjednako prisutan. Mnogima se uvećavaju bankovni računi, množe se stambeni kvadrati i automobili po glavi člana porodice, drugi su ushićeni jer su svoju bijedu pretvorili u snošljiv život.
Medicina napreduje produžavajući životni vijek čovjeka, a prehrambena industrija puni i mnoge želuce koji su donedavno, prazni, krčali i cičali kao loše naštimana violina. Još se diljem svijeta skapava od gladi, no mnogo rjeđe nego u ne baš davno vrijeme kojem su simbol nemaštine bili živi kosturi iz Bijafre.
I još štošta čovjek i svijet su učinili boljim u odnosu na svoje prethodnike. Ali je podugačak i spisak tempiranih bombi koje nam se, svima skupa, množe u njedrima i pod nogama. Svijet je duboko podijeljen, nimalo opamećen istorijskim poukama da su svaka sila, dominacija i eksploatacija bili kratkog vijeka. Jesu stoljećima pod svojim korbačem i po pola svijeta u pokornosti držale Džingis-kanove horde, kohorte Aleksandra Makedonskog i Rimskog carstva, Perzija i Kalifat, Osmanlijska i britanska imperija, hladnoratovski isparcelisani savezi kapitalističkog Zapada i komunističko-socijalističkog Istoka, potom Sjedinjene Američke Države kao jedina velika sila današnjice.
Sve je to s vremenom minulo, stropoštalo se poput kule od karata. A proći će i ono što traje, nestaće jednom i ono što poslije nastane, a što će – kako iskustvo govori – biti kopija prethodnih imperijalnih originala.
Nema komentara:
Objavi komentar