20. jun 2015.
SADRZAJ
1. KO JE "SMJESTIO" HAPSENJE NASERU ORICU
2. Slucaj "Dobrovoljacka" - Definitivno obustavljene 'crvene potjernice'
3. STA JE INICIRALO HITNU AKCIJU SRBIJE I HAPSENJE NASERA ORICA
4. NASER ORIC: Ne znam ni sada kako sam živ i zašto su me poštedjeli!
5. KOME TREBA TA GLUPOST DA SE I OSUDJENA STRANA TREBA SLOZITI SA PRESUDOM?!
6. KAKO SE ZOVE VOJSKA KOJA JE POCINILA GENOCID U BOSNI I HERCEGOVINI?
7. VOJSKA KOJA JE POCINILA GENOCID U BiH JE JNA
8. ZRTVE I DZELATI NEMAJU NISTA ZAJEDNICKO I NE TREBAJU NAM DZELATI NA DZENAZAMA ZRTAVA
9. PONOVO IZETBEGOVIC TRETIRA BOSNJAKE KAO MALOUMNIKE
===============================
Ovaj broj Glasnika se distribuira na preko 75,082 ispravnih adresa.
If you do not want to receive this Online Newsletter just reply with "UNSUBSCRIBE" in the subject line.
===============================
1. KO JE "SMJESTIO" HAPSENJE NASERU ORICU
U "Online glasniku" smo i ranije pisali o crvenim interpolovim potjernicama, najvise tokom 2009. godine jer je tada, poslije presude za genocid, Srbija krenula u diplomatsku i propagandnu ofanzivu, da bi umanjila pobjedu Republike BiH na Internacionalnom sudu pravde 2007. godine kada je presudjeno da je Republika Srpska pocinila genocid u Srebrenici, sto je prakticno osuda RS-a na postepeno umiranje, jer zlocin genocida ne zastarjeva i kada tada ce Bosnjaci imati patriotsko rukovodstvo koje ce insistirati na vracanju na prethodno pravno stanje, Ustav Republike BiH.
Ovdje cemo prenijeti jedan veoma informativan clanak novinske agnecije FENA kojega smo prenijeli i u Glasniku br. 619 od 4. jula 2009 (kada je Glasnik imao samo 34,000 citalaca). U tom clanku cete se podsjetiti ili saznati da je tadasnji ministar sigurnosti, Tarik Sadovic uspio da diskredituje crvene potjernice interpola koje dolaze iz Srbije, tj. uspio je da ubijedi ostale clanice Interpola da su to nekredibilne, politicke potjernice. Sjetimo se da su zato Tihic (i Izetbegovic) smjenili Sadovica sa pozicije ministra sigurnosti i sve vratili na staro, tj. da Srbija moze izdavati interpolove potjernice kao da su to 100% porfesionalne potjernice, kao sto su npr. potjernice istinskih pravnih drzava Njemacke, Svedske ili Francuske... .
Cinjenica da je SDA smjenila Tarika Sadovica zbog diskreditacije srbijaske policije i crvenih potjernica nedvosmiseno dokazuje da je rukovodstvo SDA, i bivse i sadasnje, u stvari samo agentura srbijanskog rezima. Dakle, ne radi se ni o kakvim "propustima i nesnalaženju Tužilaštva Bosne i Hercegovine" kako ovih dana mozemo citati u BiH stampi, nego se radi o srbijanskim agentma na celu SDA koji su smjenili Tarika Sadovica jer je odbio da pravi takve "propuste".
Jos tada, ponistavanjem Sadovicevih rezulatata je "bosnjacka" kasta na vlasti namjetila i Naseru i svim ostalim borcima Armije RBiH buduce progone, hapsenja po Evropi i izrucenja Srbiji na osnovu srbijanskih crvenih potjernica. To je jedini ispravan odgovor na pitanje iz naslova: "Ko je smjestio hapsenje Naseru Oricu?"
Slijedi pomenuti veoma informativni clanak FENA-e iz 2009. godine.
_____________________________
2. Slucaj "Dobrovoljacka" - Definitivno obustavljene 'crvene potjernice'
FENA 02.07.2009. u 16:54 i Glasnik br. 619 od 4. jula 2009.
Generalni sekretarijat Interpola donio je odluku kojom su 'crvene potjernice' Beograda protiv državljana BiH u slucaju "Dobrovoljacka ulica" i definitivno obustavljene, potvrdila je danas Feni glasnogovornica Ministarstva sigurnosti BiH Milada Dreca.
Ona je kazala kako na taj nacin informacije o traženim osobama i njihovim saucesnicima nece biti registrirane u Interpolovim bazama podataka.
-Ovo je velika diplomatska pobjeda ministra sigurnosti Tarika Sadovica, jer su usvojeni njegovi pravni argumenti koje je iznio tokom nedavne posjete Generalnom sekretarijatu Interpola u Lyonu, ustvrdila je Dreca.
U Ministarstvu sigurnosti BiH navode da je Generalni sekretarijat pred Izvršni komitet Interpola iznio generalno pitanje zahtjeva koje dostavljaju zemalje-clanice za hapšenje osoba koje nisu njihovi državljani zbog ratnih zlocina.
Tako je Izvršni komitet Interpola odobrio privremenu proceduru koju je predložio Generalni sekretarijat.
Prema ovoj proceduri, Generalni sekretarijat ce nastaviti da prima zahtjeve za objavljivanje 'crvenih potjernica' za ratne zlocine i to u slucajevima kada su ti zahtjevi dostavljeni od medunarodnog suda, kao što je Haški tribunal, zatim protiv državljana zemlje koja je podnijela zahtjev, te protiv državljana drugih zemalja, ukoliko zemlja ciji je osoba državljanin ne uloži protest.
Kako su potvrdili i u Ministarstvu sigurnosti BiH, ova nova privremena procedura ce se primjenjivati samo na nove zahtjeve, a ne na važece 'crvene potjernice' koje su vec objavljene i registrirane u bazama podataka Interpola.
'Crvene potjernice', cije je objavljivanje tražio Beograd u ovom slucaju nece biti objavljene i informacije o traženim licima i njihovim saucesnicima nece biti registrirane u bazama podataka Interpola.
(FENA)
_________________________________
3. STA JE INICIRALO HITNU AKCIJU SRBIJE I HAPSENJE NASERA ORICA
Pise: Muhamed Borogovac
Ima mnogo neodgovorenih pitanja u vezi Srebrenice. Znamo da je izdaja Srebrenice pocinjena tako sto je Rasim Delic (po naredbi Alija Izetbegovica, sto je Alija i priznao) izvukao Orica iz Srebrenice da bi ovaj navodno zavrsio "oficirki kurs" u Tuzli. Time je odbrana Srebrenice obezglavljena, tj. unistena, jer bez spsobne komande vojska se pretvara u neorganizovanu gomilu, i umjesto odbrane imas haos i paniku. Sjetimo se Rasim Delic i Izetbegovic su se tada pobrinuli i da niko ne pomogne Srebrenici. Osim sto su postavili svoga poslusnika Seada Delica za komndanta drugog korpusa u Tuzli, oni su i organizovali proslavu dana Armije RBiH i povodom toga u Zenici su okupili sve komandante, da slucajno neko ne bi samoinicijativno krenuo u pomoc Srebrenici. Srebrenica i Zepa su kao ostrva slobodne teritorije u RS-u bile velika prepreka konstituisanju Republike Srpske na kompaktnoj teritoriji i zato je Aliji Izetbegovicu trebala zamjena enklava za Vogoscu.
Normalno, daytonski rezim i Alijini sljedbenici svu krivicu svaljuju na UN, jer je Srebrenica bila zasticena zona, a UN, tj. svijet se nije umijesao. Medjutim, zasto bi se svijet mijesao ako bi to stanje UN enklava bilo trajno rijeseno Izetebgovicevim i Karadzicevim dogovorom o zamjeni Srebrenice za Vogoscu? UN je vjerovanto saradjivao u tada tajnim pregovorima o razmjeni teritorija i nije predvidio mogucnost genocida. Srbi su sviju u svijetu iznenadili genocidom, svijet ih nije dobro poznavao.
Ja mislim da Naser nije znao sta se sprema i da je on prevaren od strane Alije Izetbegovica i Rasima Delica da izadje iz Srebrenice. Medjutim, tu Naser nije pokazao ni veliku pamet, jer to njegovo izvlacenje je doslo poslije prijedloga o razmjeni Srebrenice za Vogoscu kojega je Izetbegovic ranije iznio Srebrenicanima, o cemu je npr. svjedocio Hakija Meholjic.
U svakom slucaju sada moramo svim sredstvima podrzati Nasera Orica, ako nista drugo kao gradjanina BiH. Srbija nema pravo da maltretira gradjane BiH interpolovim potjernicama. Ako je Naser kriv za bilo sta, to je u domenu njegove odgovornosti Bosni i Hercegovini, a ne Srbiji, jer on nije ratovao u Srbiji.
Jedno od kljucnih pitanja na koja bi Naser Oric morao dogovoriti patriotima RBiH, a u prvom redu Srebrnicanima je: "Kako se nije javno usprotivio, kao komandant i nesumnjivi lider Srebrenicana, kada je u Daytonu Alija Izetbegovic predavao Srebrenicu RS-u?" Ili, zasto je Ibran Mustafic morao sam postavljati zastave Republike BiH, Zlatne ljiljane, na Srebrenickim dzenazama, zasto to nije organizovao ili barem podrzao Naser Oric?
Dominantna teorija na BiH drustvenim mrezama (citaj u narodu) koja odgovara na pitanja o Naserovoj sutnji je da je u stvari Naser bio u dogovoru sa Izetbegovicima da suti o izdaji, te da je ovo njegovo hapsenje uslijedlio kao odgovor Bakira Izetbegovica na nedavni Naserov intervju, u kojem nije izdrzao te je najdirektnije do sada progovorio o izdaji Srebrenice, direktno implicirajuci i "civilno rukovodstvo" tj. Aliju Izetbegovica.
Podsjecamo, za velikosrpski projekat je od najeveceg znacaja da Alija Izetbegovic ostane legitimni lider Bosnjaka, da se ne sazna da je Alija Izetbegovic bio posrbica i kao takav agent velike Srbije u BiH, jer od Alijinog legitimiteta zavisi legitimitet Republike srpske, njegovim potpisima osnovane u Daytonu.
Slijedi taj veoma vazni dokument o izdaji Srebrenici, nedavni intervju Nasera Orica, koji je bio okidac za njegovo hapsenje i Svicarskoj.
________________________________
4. NASER ORIC: Ne znam ni sada kako sam živ i zašto su me poštedjeli!
Objavljeno utorak, 16. Juni 2015. 18:31
S Naserom Oricem, ratnim komandantom Srebrenice, razgovarali smo nekoliko dana prije nego što je uhapšen u Švicarskoj. Želja nam je bila da cujemo kako s distance od 20 godina gleda na dogadaje iz jula 1995. godine.
Posebno kako se kao personifikacija nekadašnje odbrane Srebrenice nosi s cinjenicom da je blizu 10.000 njegovih saboraca, prijatelja, poznanika, rodaka ubijeno u Srebrenici, a da on u to vrijeme nije bio tamo.
Lažne optužbe
Na pitanje šta trenutno radi, kazao je da se sprema na put u Švicarsku, gdje njegovi preživjeli saborci i mnogi drugi Bošnjaci ovih dana obilježavaju 20 godina od genocida u Srebrenici. Strepeci od onoga što se kasnije i dogodilo, upitali smo:
- Neceš valjda! Jesi li siguran da su ovi odustali od tvog hapšenja?
U svom stilu, odmahujuci rukom, odgovorio je da nema razloga za strah, jer su sve potjernice protiv njega povucene. Smatrao je svojom ljudskom dužnošcu da odgovori na poziv nekadašnjih srebrenickih heroja, naivno vjerujuci da i on, nakon što su ga svi medunarodni i domaci sudovi oslobodili lažnih optužbi za ratni zlocin, vec jednom, mora postati slobodan covjek. Nažalost, pogriješio je.
U potresnoj ispovijesti za "Dnevni avaz" Oric se osvrnuo i na progone kojima su on, pa i njegova porodica, stalno bili izloženi u godinama poslije agresije.
I sada ne znam kako sam živ i zašto su me poštedjeli kada sam došao na prostor Federacije BiH. Stalno su mi kojekakvi žbirovi bili za vratom i pravili situacije da bi me što više iskompromitovali. Jesam tri godine džaba odležao u Hagu, ali sam se barem uvjerio u ono u što sam sumnjao, ali nisam imao dokaze. Vidio sam naredbe najviših obavještajnih organa kako me treba kompromitovati, o meni širiti laži u narodu da sam lopov, kriminalac, razvratnik, pa i to da sam ja kriv što je Srebrenica pala!
Radile su to ove obavještajne smucare koje su škole izucile u bivšem sistemu, ali i oni koje su oni obucili u ovom današnjem sistemu, pocevši od najviših vojnih i civilnih komandi u Sarajevu do njihovih sluga u Tuzli. Radili su to da bi oprali sebe pred majkama Srebrenice. Znam da su bili presretni kada sam uhapšen, ali nisu racunali na to da cu ja u Hagu vidjeti dokumente i saznati ko mi je sve radio o glavi. Žalosno ih je danas vidjeti kako skrivaju pogled kada me sretnu i bježe od mene na drugu stranu ulice - kazao je Oric u ekskluzivnom intervjuu za naš list.
Vi ste u aprilu 1995. godine, tri mjeseca prije nego što je Srebrenicu zauzeo zlocinac Ratko Mladic, naredbom Generalštaba Armije RBiH, s još desetak najboljih srebrenickih komandanata, morali napustiti Srebrenicu i doci na prostor pod kontrolom Armije RBiH. Razumni razlozi za ovaj potez Generalštaba javnosti ni 20 godina poslije nisu ponudeni. Zašto?
Naravno da samo Bog zna šta bi se desilo, ali necu nikada prežaliti što nisam bio tih dana u Srebrenici. Ne tvrdim da bi Srebrenica bila sacuvana da sam u julu 1995. bio tamo, ali moja komanda je ranije imala razraden plan u slucaju napada kakav se desio u julu. Da sam bio u Srebrenici, sigurno bih ucinio sve da se pokuša spasiti narod, ako vec nije mogla teritorija.
Nekoliko puta sam se pokušavao vratiti, ali nisam uspio zato što je svaki moj korak u Tuzli dojavljivan cetnicima. Kako ja mogu samo pretpostavljati. Sve to vrijeme cinio sam sve da i politici i Komandi ukažem na to koliko je situacija u Srebrenici ozbiljna, stalno moleci da se, prvenstveno, vojnicki organizujemo i pomognemo da se ne bi dogodilo ono što se kasnije dogodilo, a to je genocid.
Tuzla i Sarajevo
Koliko je poznato, Vi ste po dolasku u Tuzlu vrlo brzo bili smijenjeni s pozicije komandanta 28. divizije i postali ste pripadnik Armije bez vojnicke funkcije i rasporeda. Znate li zašto?
- Ostavimo po strani sve prljave igre koje su oko mene odmah nakon dolaska iz Srebrenice pocele igrati tadašnje vojne, policijske i civilne obavještajne strukture u Tuzli i Sarajevu i o cijoj cu ja poganštini saznati mnogo više tek kada sam došao u pritvorsku jedinicu u Hagu. Malo je ko tada znao da su me 29. maja 1995. pozvali u Komandu 2. korpusa i saopcili mi da sam razriješen dužnosti komandanta 28. divizije. To mi je bila direktna poruka da se ne petljam oko Srebrenice, a Srebrenica samo što nije pala u Mladiceve ruke. Vec su stizali obavještajni podaci da se srpske vojne snage grupišu iz pravca Bajine Bašte, Zvornika, Han-Pijeska i da ce krenuti na Srebrenicu.
Nisam mogao podnijeti da mirno sjedim i šutke gledam šta se dogada. Od komandanta Korpusa tražio sam da me bilo gdje rasporedi, ali me on apsolutno ignorisao. Za njega sam, jednostavno, bio nepostojeci covjek. Prava je sreca što je u Živinicama tada bila smještena Komanda 24. divizije, da je njen komandant bio Salih Sale Malkic, da su tu bili komandanti poput Senada Kljajica, Šemse Muminovica i mnogi drugi koji su imali izražen i ljudski i profesionalni odnos prema Podrinju.
Vec u junu postalo je jasno da Ratko Mladic krece na Srebrenicu. Jeste li imali informacije šta u tom pravcu poduzimaju Generalštab ARBiH i 2. korpus?
- Oficiri UNPROFOR-a obavještavali su nas šta se dogada na srpskoj strani. Ja sam imao skoro svakodnevnu komunikaciju s komandantima u Srebrenici. Ramiz Becirovic, nacelnik Štaba divizije, tada je bio teško povrijeden, ali smo komunicirali, davao sam neke instrukcije, razgovarali smo o našim ranijim planovima vezanim za situaciju koja se naslucivala. Nisam mogao mirovati i jedan dan ponovo sam otišao u Komandu 2. korpusa tražeci da mi, u vezi s informacijama koje sam dobivao, daju raspored kako bih se vojno angažovao ili barem neke instrukcije šta da radim.
Tada mi je komandant Sead Delic pokazao prstom na sprat iznad njegovog ureda i rekao da idem u sobu za prisluškivanje i da tu sjedim i slušam razgovore. Ostao sam zapanjen. Nikada necu shvatiti to njegovo ignorisanje. I sada se pitam je li to bila njegova licna netrpeljivost prema meni ili možda plan viših vojnih i civilnih struktura. Znao sam da ovi komandanti što su u Armiju došli iz JNA ne podnose nas "narodne" ili, kako su ih oni nazivali, "seljacke" komandante, ali da tu svoju netrpeljivost demonstriraju i u situacijama kakva je tada bila u Srebrenici, ni 20 godina poslije sebi nisam u stanju objasniti.
Veza s Alijom
Ipak ste se s borcima 24. divizije našli u Nezuku nekoliko dana prije pada Srebrenice. Ko Vas je tamo rasporedio?
- Sam sebe sam rasporedio. Otišao sam u Komandu 24. divizije, gdje je komandant Sale Malkic smatrao da ja trebam biti s njima, jer je bilo jasno da Ratko Mladic krece na Srebrenicu. Nažalost, ova divizija bila je loše opremljena, nisu imali materijalno-tehnickih sredstava i svi njihovi napori da tih dana vojnicki ucine neki korak više bili su limitirani cinjenicom da nemaju cime. Sjecam se da smo tada, u panici, privatnim kanalima ostvarili vezu s predsjednikom Alijom Izetbegovicem i tražili da on poduzme nešto da bi ova divizija dobila prijeko potrebno naoružanje.
Ne sjecam se datuma, ali znam da je u Nezuku formirano istureno komandno mjesto, da su tamo bili Senad Kljajic, Šemso Muminovic, Velid Šabic, Ethem Omerovic Tito, zajedno, naravno, s komandantom Malkicem. Nažalost, nikoga od visokih komandanata niti iz Tuzle niti iz Sarajeva tada nije bilo s nama. Moj jedini zahtjev bio je da se vojnicki krene prema srpskim položajima i da ja ucestvujem u tome.
Jeste li imali informacije o tome šta se dogada s druge strane linije u noci u kojoj je poceo proboj Srebrenicana na našu teritoriju?
- Sve je to bilo samo koji kilometar dalje od nas. Culi smo pucnje na toj strani. Saznalo se da ima dosta ranjenih, iscrpljenih ljudi, ali niko nije mogao pretpostaviti stvarnu situaciju. Znam da je negdje kasno predvecer grmjelo i pala je strašna kiša. Naši borci vec su bili duboko prema srpskim linijama. Bila je to noc gdje su smrt i život imali istu vrijednost. Osjecalo se da ljudi krecu prema nama i vladao je užasan strah da pri susretu ne ubijemo kojeg našeg covjeka.
Sve do dolaska u Hag vjerovao sam da smo mi tu noc zauzeli nekoliko rovova srpske vojske i oslobodili prolaz koloni. Mnogo godina kasnije, u pritvoru u Haškom tribunalu, zlocinac Vinko Pandurevic ispricao mi je da je on, s obzirom na to da je njegova brigada držala te položaje, u strahu da, kako mi je kazao, "oni tvoji vukovi" ne krenu na Zvornik, naredio pomjeranje linija i, navodno, oslobodio prolaz. Je li ili nije, ne znam ni danas, ali su ljudi ujutro poceli izlaziti prema nama. Kasnije je Šemso s Pandurevicem dogovorio primirje, što je pomoglo da nekoliko hiljada ljudi izade živo na našu teritoriju.
Prema Vašoj ocjeni, koliko je ljudi izašlo za vrijeme primirja?
- Koliko god da ih je izašlo, moglo ih je izaci još, sigurno, dvije ili tri hiljade da smo imali adekvatnu vojnicku podršku 2. korpusa. To i danas, nakon 20 godina, govorim s velikom gorcinom i bijesom. Danima nijednog oficira viših komandi nije bilo ni u Nezuku niti s nama u Baljkovici. Zna se da su prvog dana kada je izvršen proboj došli iz Korpusa, poskidali cinove da se ne zna ko su, a ljudi su ih, kada su saznali da su to oni, u onom bijesu htjeli poubijati. Kada je istekao rok primirju i zatvoren koridor na Baljkovici, na srpskoj teritoriji ostali su mnogi naši ranjeni borci, koji su pristizali u grupama.
Da je imao ko tim ljudima pomoci da izadu, danas bi oni bili živi. Mnogi su se, kada su culi da je zatvoren koridor, vracali nazad, a onda ih je srpska vojska i policija mjesecima hvatala i ubijala. Da je tada bilo vojnicke podrške u ljudstvu i naoružanju, sigurno bi se izvuklo barem još hiljadu ili dvije hiljade ljudi.
Rahmetli Becir
Zar u želji da pomogne izvlacenju zaostalih iz kolone, a bez podrške vojnih jedinica, nije glavom platio komandant Becir Mekanic?
- Jeste! I to je još jedna tragicna prica Srebrenice. Dok su u danima prije proboja naše jedinice napadale pravac prema Baljkovici, rahmetli Becir sa svojim borcima napadao je iz pravca Kladnja. Kada je proboj izvršen, stalno su stizale informacije da je u zoni Cerske i Kamenice, najviše na Udrcu, ostao veliki broj naših ljudi, da lutaju šumom gladni i izranjavani i on to nije mogao podnijeti. S nekoliko svojih boraca, bez ikakve podrške, krenuo je kroz srpske linije i poginuo negdje oko Vlasenice. Noc prije nego što je krenuo razgovarali smo o tome kako da se ude u srpsku teritoriju. Becir je iz okolice Vlasenice, njega je, za razliku od mnogih, boljelo Podrinje.
S ove vremenske distance, smatrate li da bi posljedice genocida u Srebrenici bile znatno manje da je sa strane pod kontrolom Armije RBiH bilo više volje da se pomogne Srebrenici?
- Da budemo nacisto: srpska vojska i policija pobile su Srebrenicane. Biografije njihove vojne i civilne komande, kao i hiljada njihovih boraca i policajaca, zauvijek ce biti obilježene genocidom i zbog toga ce sramotu nositi i njihovi praunuci. Ali zbog toga što nisu poduzeli da taj zlocin bude manji, mrlja ce ostati i na obrazu pojedinih komandanata 2. korpusa i Generalštaba ARBiH.
Komanda 2. korpusa morala je znati šta se dešava, bili su dužni iskoristiti sve svoje resurse da se pomogne izvlacenju Srebrenicana, a ne sav teret prebaciti na jedinice 24. divizije, iscrpljene angažmanom na sarajevskom i drugim ratištima i, što je najgore, ostavljene bez materijalno-tehnickih sredstava. Zašto to nije ucinjeno, pitanje je za mnoge i vojne i civilne strukture u zemlji. Nažalost, umjesto da oni koji nisu odgovorili svojoj vojnickoj obavezi da pomognu Srebrenici budu kažnjeni, njih odlikuju "zlatnim ljiljanima", i to - kakvog li apsurda - "za uspješno izvlacenje iz privremeno zauzete teritorije Bošnjaka iz Podrinja". Svugdje bi u svijetu komandanti u cijem sistemu rukovodenja i komandovanja jedna divizija bude skoro uništena, kao što je to bilo sa 28. divizijom iz Srebrenice, za to odgovarali. Ako ništa, bili bi smijenjeni po kratkom postupku.
Javljeno je da su mi ubili sestru i njeno tek rodeno dijete. Srecom, bila je to laž!
Znamo da su u danima prije proboja jedinice 24. divizije u tri pravca napadale srpske linije. Šta je tada bilo Vaše zaduženje?
- Znali smo da je haos u Srebrenici, da se naši ljudi grupišu na Šušnjarima i da ce krenuti prema slobodnoj teritorij te da je jedina realna putanja kojom mogu krenuti ova prema Baljkovici i Nezuku. Nekoliko dana išli smo u izvidanje teritorije, ali, cini mi se, nije bilo metra prema srpskim položajima gdje nisu bile postavljene mine. Sa mnom je bilo dosta boraca iz Srebrenice i cijelog Podrinja. Kada je stigla vijest da je kolona krenula prema nama, pokušali smo se probiti prema koti Parlog da bismo oslobodili barem dio teritorije za izlazak ljudstva. Trajalo je to nekoliko dana, bili smo pod stalnom vatrom i nismo uspjeli. Dan uoci proboja dogovorili smo se da promijenimo pravac djelovanja i približimo se Parlogu s druge strane. Tako smo i uradili. Taj dan pronijela se vijest da su mi cetnici na barikadi prema Kladnju uhapsili sestru koja se tek porodila i da su je, navodno, silovali, a dijete ubili. Bio sam otrovan. Uvecer, oko 22 sata, od novinara sam saznao da mi je sestra ipak živa stigla do Kladnja.
Moje dvije velike tuge
- Nosim u sebi dvije velike tuge. Ona prva i najteža je smrt velikog broja mojih saboraca. Ona druga je što nisam uspio uci u Srebrenicu, a pokušavao sam nekoliko puta. Noc prije pada pilot iz Tuzle bio je spreman cak ukrasti helikopter da me prebaci do Šušnjara i da je desantiram iz helikoptera, ali, nažalost, zbog vremenskih uslova nije mogao poletjeti. Sutradan je vec bilo kasno. Posebno me boli i to što su mnogi moji saborci, istinski heroji i patrioti, nakon što su prešli na slobodnu teritoriju, razocarani, bili prisiljeni napustiti BiH. Prema njima su se pojedini odnosili gore nego prema cetnicima. A oni su, ustvari, pravi svjedoci istine o Srebrenici - ogorcen je ratni komandant Srebrenice.
Oric - heroj kojeg nisu slušali
Redakcija "Dnevnog avaza" intervju s pritvorenim Oricem objavljuje manje od mjesec prije 20. godišnjice genocida u Srebrenici. Iako je, naravno, intervju raden u drugacijem kontekstu i drugim povodom od aktuelnih prioriteta - da Oric bude osloboden - cinimo to upravo zbog cinjenice da su mediji u BiH godinama zanemarivali ono što je komandant Srebrenice imao reci u vezi s tragedijom njegovog grada i genocida koji je uslijedio, što je imao reci o golgoti njegove porodice, ali i o njegovom tretiranju u bh. javnosti i u FBiH uopce godinama nakon agresije. Uvijek je to nekako bilo manje važno. Na koncu, sve što se dešavalo, pa i što se danas dešava, u mnogim je tackama povezano.
Paradoksalno, Oric, kojeg danas, navodno, mnogi žale i slikaju se uzvikujuci njegovo ime, trebao je biti pritvoren da bi se danas culi njegovi stavovi. Iz tog razloga javnosti nudimo njegovu istinu.
AVAZ
_______________________________
5. KOME TREBA TA GLUPOST DA SE I OSUDJENA STRANA TREBA SLOZITI SA PRESUDOM?!
(RE: BECIROVICU, MOLIMO TE: "NEMOJ NAS VISE BRANITI")
Pise: Smail Jonuz
U potpunosti se slazem sa autorom clanka "BECIROVICU, MOLIMO TE, NEMOJ NAS VISE BRANITI", jer imamo potpuno identicno misljenje o ovoj stvari. Bas sam se pitao imali iko da se usprotivi ovoj blamazi i po narod opasnim glupostima kojima nas vec nekolko puta zasipa taj Becirevic (slucaj Sutorina itd.). Njemu pod hitno treba zabraniti da govori i predlaze jer dovodi u opasnost drzavu Bosnu i Hercegovinu. Najgore je sto ni jedan od bosanskih akademika, politicara i stranaka nisu osudili ovaj u sustini antidrzavni prijedlog kojim se devalvira pravomocna presuda Medjunarodnog suda pravde i pokusava izjednaciti zlocinac i zrtva. Cak mu i aplaudiraju, sto je tragikomicno kao u "Dangi" Radoja Domanovica.
A svaki normalan covjek ce se zapitati: stvarno, sta ce nam rezolucija kad vec imamo presudu?
To sto druge drzave donose rezolucije o ovoj stvari je nesto drugo i u biti je veoma pozitivno. Ali mi nemamo potrebe, jer mi imamo presudu.
Pa i onaj koji nije pravnik zna da je presuda mnogo jaci pravni akt od stotinu rezolucija, koja je vise politicki nego pravni akt.
Ovom glupom, ali opasnom inicijativom devalviramo presudu o genocidu i umjesto da od medjunarodne zajednice i parlamenta trazimo da se presuda izvrsi, ovim prijedlogom ponovo otvaramo davno zavrsenu raspravu o tome da li je bilo genocida, ko ga je izvrsio i nad kim?
Kratko i jasno receno, to pitanje je rijeseno povoljno za BiH, presudjeno je da je RS pocinila genocid. Dakle, pravno, sve je zavrseno sa tom presudom samo treba izvrsiti tu pravomocnu presudu o genocidu u Srebrenici.
Ako tamosnje samozvane velicine i stratezi ne znaju kako ce to uraditi, nek nas pitaju.
-----
KOMENTAR: Smaile, ovim ste uocili i raskrinkali jednu od glavnih prevara koje velikosrpski projekat koristi za svoje ciljeve, i kojoj (podvali) nasjedaju cak i daytonski doktori nauka. Na primjer, nedavno na okruglom stolu na temu "Kako ukinuti RS" daytonski Prof. Dr., cak i "akademik" Suad Kurtcehajic kaze da ne vrijede zakljucci Badinterove komisije jer ih Srbija i Crna gora jos 1992 nisu priznale?
Zamislite budalastinje! Gdje to pise da i onaj na ciju stetu je presudjeno ili odluceno od nadleznog tijela mora prihvatiti tu presudu ili odluku da bi ona vrijedila. Onda bi svi zatvori zvrljili prazni, jer ni jedan zatvorenik ne bi se slozio sa presudom protiv njega. Valjda je jedino vazno da li oni koji dalje odlucuju na osnovu te presude ili odluke istu smatraju vazecom, a ocigledno je da je smatraju vazecom jer je na osnovu odluke Badinterove komisije Republika BiH priznata kao suverena drzava i clanica UN bez obzira na nepriznavanje te odluke od strane Srbije i Crne Gore.
U situacijama kada Srbi imaju povoljnu presudu, oni se ne sekiraju sta Bosnjaci misle. Srbi u takvim situacijama samo kazu: "Ko gubi ima pravo da se ljuti." ili ne kazu nista. Ni malo ih ne sekira sto su Bosnjaci nezadovoljni sa mnogim blagim ili oslobadjajucim presudama cetnickim zlocincima. Te za njih povoljne presude su gotova stvar i nema dalje diskusije.
S druge strane inferiorni, mentalno porobljeni Bosnjaci mole Srbe da i oni prihvate svjetske presude, mole Srbe da dodju u Srebrenicu na dzenazu, da usvoje rezoluciju o Srebrenici itd. cime im samo daju mogucnost da budu vazni u svome omalovazavanju presuda i odluka svjetskih institucija protiv njih.
Ti ambiciozni glupaci iz nasih redova su nevjerovanto opasni i bolje ih je imati za neprijatelje, nego da ti iznutra razvaljuju odbanu. Normalno, kada su u pitanju najvisi "bosnjacki" politicari, ranga Izetbegovica i Lagumdzije, tu se vise ne radi o inferiornosti i gluposti, jer oni sve to dobro razumiju, ali su neprijatelji. (M. B.)
__________________________________
6. KAKO SE ZOVE VOJSKA KOJA JE POCINILA GENOCID U BOSNI I HERCEGOVINI?
Poštovanje gospodo iz uredništva! Moram reagirati na neke tvrdnje jer vidim da samo u BiH ili se nezna ili se krivo tumace povjesne cinjenice. Rijec je o toj vojsci JNA iz koje su nastale 3 srpske vojske: Vojska Savezne republike Jugoslavije (Srbija i Crna Gora), Vojska Republike Srpske i Vojska Srpske krajne u RH. Dakle raspad JNA i formiranje ovih vojski završen je u oktobru 1991.god (Kadijeviceva knjiga "Protiv udar").
U januaru 1992. god Slobodan Miloševic preuzima komandu nad sve tri srpske vojske. Dakle 1992. godine nije postojala vojska JNA. Srbiji odgovara da pocinjene zlocine pripiše ovoj nepostojecoj vojsci i u Tuzli, Dobrovoljackoj ulici u Sarajevu nije bila vojska JNA vec vojska Srbije i Crne Gore i bila je legitiman vojni cilj jer je bila strana vojska u tudoj zemlji.
Pozdrav
Vahid Civic
__________________________________
7. VOJSKA KOJA JE POCINILA GENOCID U BiH JE JNA
Ime vojske ne mora da odrazava ime drzave. Npr., Crvena Armija je bila vojska Sovjetskog saveza, a zvala se “Crvena Armija”. Ima jos puno takvih primjera da vojska ima drugo ime od drzave. Vojska koja je pocinila genocid u BiH 1992. (a tada je pocinjena glavnina genocida) bila je JNA, jer tako se zvanicno zvala u svim svojim spisima i dokumentima, u svim svjetskim dokumentima i medijima, tako ju je narod i u BiH i u Srbiji prepoznavao i zvao, bez obzira sto je to po bila vojska koje je ratovala za granice velike Srbije. I na najvisem mjestu internacionalnog prava, u UN ona se zvala JNA. Npr. u Rezoluciji UN 752 kaze se da je agresiju na BiH pocinila SR Jugoslavija (Srbija i Crna gora) i JNA.
To je i logicno jer to je bio isti komandni kadar, isto naoruzanje, isti mentalitet, iste oznake isti cinovi. Niko u JNA nije ni pomisljao da joj mijenja zvanicno ime 1991, niti je bilo razloga za to, bez obzira sto je drzava malo promjenila ime sa "Sociliasticka Federativna Republika Jugoslavija" u "Savezna Republika Jugoslvija" i promjenile joj se granice - postala manja. Ne postoji nikakvo pravilo po kojem drzava koja kontrolise neku vojsku mora promjeniti ime vojske kada se malo promjeni ime drzave ili izgube neke teritorije?
Zatim, JNA se nije “raspala” nego je JNA osnovala marionetske paravojske u Hrvatskoj i BiH. (Ima puno takvih primjera da okupatori osnivaju marionetsku vojsku da bi agresiju prikazali kao gradjanski rat.) JNA je samo nastavila u ratu raditi za trecu (krnju) Jugoslviju ono za sta se nezakonito, iza ledja Titu, pripremala za vrijeme druge Jugoslavije.
Sjetimo se, tada poslije 1991. se drzava koja je izdavala naredjenja Jugoslovenskoj Narodnoj Armiji zvala SR Jugoslavija, buduci da ta treca (krnja) Jugoslavija nije priznavala odluke Badinterove komisije koja je proglasila disoluciju Jugoslavije, nego je smatrala da su se ostali odcijepili od Jugoslavije. Buduci da svako ima pravo da svoju drzavu nazove kako hoce, to i jeste bila Jugoslavija, bez obzira sto joj tada nije bilo priznato da je legalni nasljednik druge Jugoslavije, jer je Badinterova komisija odlucila da se radi o disoluciji i da nikoja republika nema pravo da bude pravni nasljendik Jugoslavije.
Medjutim, kasnije su Tudjman, Izetbegovic i Kucan priznali krnjoj Jugoslaviji da jeste pravni nasljednik Jugoslavije, s tim da se imovina podijeli dogovorom. Zato se npr. u statistikama FIFE moglo naci da je Srbija bila treca na svjetskom prvanstvu u Cileu itd.. Dakle, ne samo da to jeste bila Jugoslavija jer svaka drzava ima pravo da sebe nazove kako zeli, nego je pravno formalno ta drzava kasnije postala i legalna nasljednica Titove Jugoslavija, bez obzira sto je imala druge granice. Ta drzava je svoju vojsku nastavila zvati JNA, sto je njeno suvereno pravo da nadije koje god hoce ime svojoj vojsci.
Dakle, vojska koja je pocinila genocid u BiH je JNA, bez obira sto je taj genocid djelomicno kasnije cinjen i njenom produzenom rukom, marionetskom Vojskom RS-a.
Izgleda da ste nasjeli na jugonostalgicarsku propagandu nasih posrbica koji pokusavaju naknadno Jugoslaviju (pa zato i JNA) ofarbati ruzicastim bojama, racunajuci na kratku pamet Bosnjaka.
Medjutim, nece im to ovaj put uspjeti. Genocid od 1941. je bio zaboravljen vec 1945. i preslo se na istrebljenje Bosnjaka drugim, mirnodopskim sredstvima, asimilacijom u Jugoslovene, tj. u velikoSrbe. Na tu zaboravnost je racunao velikosrpski projekat i sada, ali sada smo malo pametniji. Evo proslo je preko 20 godina od genocida, a narod jos pamti, bez obzira na svu propagandu da to zaboravimo.
__________________________________
8. ZRTVE I DZELATI NEMAJU NISTA ZAJEDNICKO I NE TREBAJU NAM DZELATI NA DZENAZAMA ZRTAVA
Pise: Salih Letic
Svaki put kada procitam Republika Srpska, bez entitet, budem iziritiran. To su dva razlicita pojma koja odredjuju razlicite statuse. Niko da se nadje pametan u Bosnjackom korpusu pa da to objasni gradjanima sta svjedoce kada kazu RS i Entitet republika srpska. Posebno sam ogorcen na nase medije i urednike tih medija, koji ne sugeriraju da se to ne koristi krivo ni oni da to krivo ne koriste. Kako bi bilo da sada neko naziva ljude konjima, a konje ljudima. To nebi bilo logicno jer je definisana razlika izmedju ljudi i konja. Takodje je razlika izmedju republike i entiteta, pa bi bilo vazno da ti nasi novinari, razni reporteri i politicari nauce ispravno nazivati institucije i ustanove svoje drzave.
Jedina satisfakcija gradjanima Sarajeva i BiH moze biti ukidanje Entiteta RS u BiH.
Druga vazna stvar koju su gradjani BiH zasluzili, a nosioci vlasti i politickih funkcija u BiH su duzni da ispostuju. Duzni su da cuvaju ponos, dostojanstvo i bol svih zrtava agresije na BiH. Stalnim pozivima na izvinjenje svakih spodoba i krvoloka koji su sijali strah i smrt medju gradjanima BiH, ponizavaju zrtvu, oprastaju i opravdavaju brutalnost i traze suosjecaj djelata i zrtve.
Pozivaju razne vojvode i nisandzije sa Jevrejskog groblja da im sidje na carsiju na cevape i kahvu, da odmore i uzivaju medju ljudima koje nije uspio unistiti.
Oni jesu za nekoga predsjednici, mogu biti sta hoce , ali za nas su jos uvijek zlocinci jer nisu odgovarali za zlocine koje su kreirali, podrzavali, velicali, a i danas slavili, cak jedan dio nase drzave svojataju jer su toboze oni stradavali progoneci druge sa njihovih ognjista.
Gospodo koji sebe zovete predstavnicima vlasti u BiH, molim vas ne zovite zagovornike, organizatore, ucesnike i simpatizere genocida u BiH da se pojavljuju na dzenazama i godisnjicama stradanja bosnjaka. Molim vas nemojte se solidarisati sa zlocincima i graditi lazno prijateljstvo na tudjim stradanjima. Ako neznate i ako vas u kuci nisu naucili kako se suosjecati sa zrtvom, a kako odnositi prema zlocincu onda odite u prvu biblioteku pa nadjite bilo koju knjigu na tu temu pa bar nesto o tome naucite. Sta god da procitate shvatit ce te da zrtva i djelat nemaju nista zajednicko i nemogu se nicim povezivati osim zlocina.
-----
KOMENTAR: Potovani Salih, sve ste u pravu osim jedno. Naime, pojmovi entitet i republika se ne iskljucuju kao pojmovi konj i covjek iz vaseg primjera. Engleska rijec "entity" (entitet) znaci, organizaciona jedinica ili sastavni dio necega. Entitetet moze biti i sastavni, tj. organizacioni, dio neke kompanije, institucije, ili drzave. Ne ulazi se u to kakav je taj sastavni dio cjeline, tj. kako je on organizovan. Dakle, rijecju "entitet"+ ne ogranicava se sta ce entitet biti, pa moze biti i republika. Vidite da su RS i Federacija potpuno razlicito organizovani, bez obzira sto se oba dijela zovu entiteti. Nebitno je i to kako je organzovana ta cjelina, tj. kako su povezani ti sastavni dijelovi, tj. "entiteti" u cjelinu. Vidite da BiH zakonodavci stalno mijenjaju zakone kojima entitet RS dobija sve vise ovlastanja, dok ih cjelina, daytonska BiH, ima sve manje.
Potpisnici daytona su koristili nase nepoznavanje te engleske rijeci i nisu je nikada preveli na Bosanski te su je predstavljali kao neku negaciju rijeci "republika" da bi sakrili svoju izdaju. Nasa nada za ukidaje RS-a nije u tome, nasa nada za ukidanje RS-a je sto je RS nelegalna i genocidna.
Drugim dio vaseg clanka je apsolutno tacan za svakoga ko ima i malo zdrave pameti, tj. ko nije mentalno porobljen i asimiliran u srpstvo za ovih 100 godina ropstva pod Jugoslavijom.
Nema komentara:
Objavi komentar