Po čemu su naselja u Sarajevu dobila nazive

 Sarajevo je historijsko ime grada, koje po jednoj od teorija potječe od kovanice Saray Ovası što znači “Dvor” i “polje oko dvora”. Sarajlije svoj grad najčešće zovu Šeher (tur. şehir; per. شهر shahr), imenom koje je gradu dao njegov osnivač Isa-beg Ishaković. Zbog svog orijentalnog izgleda nazivano je i imenom Damask Sjevera, a Jevreji Sefardi su ga nazvali Mali Jeruzalem.

Evo kako su neka od naselja u Sarajevu dobila imena:

Marindvor – Marijin dvor

Marijin dvor je zgrada u Sarajevu. Nalazi se u naselju koje nosi isto ime, naselju Marijinu Dvoru. Nacionalni je spomenik Bosne i Hercegovine. Nalazi se između četiri ulice: Ulice maršala Tita, Ulice kralja Tvrtka, Ulice Augusta Brauna i Doline. S triju je ulica pješacima moguće doći do ove zgrade, a s pasaža iz ulice maršala Tita se može jedino doći kolski i to u dvorište.
U naravi je stambeno-poslovna zgrada. Dao ju je izgraditi, kao i cijelo to naselje, danas naljepši dio Sarajeva, austrijski poduzetnik August Braun, a nazvao ju je po svojoj supruzi Mariji. Projektirao ju je češki arhitekt Karlo Paržik. Najznačajniji je primjer u Sarajevu velike najamne poslovno-stambene zgrade blokovske vrste koja ima unutrašnje središnje dvorište.

Sa Braunom je u Sarajevo došla i njegova supruga Marija, koja je bila veoma lijepa žena. Mnogo ga je voljela, bila je divna supruga, tako da je odlučio graditi palatu na mjestu današnjeg Marindvora i nazvati je njenim imenom. To je i učinio, pa je po toj palati i ovaj dio grada dobio ime Marijin Dvor. Ali s obzirom na to da su Sarajlije poznate po gutanju glasova i pojednostavljenju izgovora riječi, Marijin Dvor je postao Marindvor.
Zgrada se zapravo sastoji od dva dijela, Marijin dvora i August dvora, pa je tako građena je u dvama navratima: 1885. i 1895. godine. Pravi Marijin dvor je izgrađen do kraja, dok je August dvor ostao djelimice gotov, u Ulici kralja Tvrtka od broja 10 do broja 16. To djelimično dovršenje gradnje je bilo 1897. godine.

Mejtaš

Mejtaš je naselje nazvano po kamenu mrtvaca.
U pojedinim spisima navedeno je da je žena Dudi-bula izdvojila novac za gradnju mesdžida na Mejtašu i to u periodu između 1528. i 1540. godine, ali se ne zna dokada je postojao.
Uz džamiju se nalazio harem u kojem su se ukopavali mrtvi. Običaj je bio da se prije ukopavanja umrli sa tabutom položi na pravougaoni kamen okrenut prema Kibli i tako se klanja dženaza. Taj kamen se zvao “mejtaš” ili “kamen mrtvaca” i po njemu je cijelo naselje dobilo ime.

Malta – carina

Maltu uokviruju tok rijeke Miljacke i tri važne ceste koje povezuju istočne i zapadne, te sjeverne i južne dijelove Sarajeva. Naziv naselja potječe od njemačke riječi Maut (carina, carinarnica), a razlog se krije u ne tako dalekoj prošlosti.

Naime, na Malti je za austro-ugarske vlasti postojao punkt gdje je kontrolirana kvaliteta prehrambenih proizvoda koje su težaci iz okolnih sela prodavali u gradu, a na istom su mjestu plaćali i neku vrstu poreza.

Grbavica

Naselje Grbavica je dobilo ime po Mehmed-begu Mehmedpašiću Grbavici, koji je bio blizak prijatelj vezira Hećim Oglua Alipaše.

Čengić-Vila

Naselje je dobilo ime po osmanskom vojnom zapovjedniku Derviš-paši Dedagi Čengiću, sinu Smail-age Čengića, koji je u Sarajevu izgradio vilu pa su tokom turske vlasti Sarajlije to područje kolokvijalno zvali Dedagini konaci.

Ilidža

U sarajevskoj kotlini, na osam kilometara od centra Sarajeva, nalazi se nadaleko poznata Banja Ilidža koja je ime dobila po turskoj rijeci “iladža” što u prevodu znaci lijek. Smještena u podnožju Igmana i u blizini izvorišta rijeke Bosne, a okružena velikim lijepo uređenim parkom i čuvenom Velikom alejom, ilidžanska banja predstavlja mjesto na kojem se idealno mogu kombinirati liječenje i svi vidovi odmora.

Ljekovitost vode koja iz dubine zemlje izbija na području Ilidže poznata je jos iz doba Rimljana i Turaka. Nedaleko od njenih izvorišta vremenom je nikao cijeli kompleks hotela koji čine savremeno banjsko lječilište.

Pofalići

Historija Novog Sarajeva, odnosno nekih dijelova današnje općine Novo Sarajevo, kao službenog gradskog teritorija počinje devedesetih godina devetnaestoga stoljeća, kad austrougarska uprava reorganizira dotadašnji teritorijalni ustroj grada i novonastalo naselje (ozemlje današnje mjesne zajednice Dolac) ujedinjuje sa mahalom Pofalići. Cijelo područje dobiva naziv Gradski Pofalići i postaje dijelom Kotara Koševo, jednog od sedam gradskih kotareva. Otada, tokom idućih stotinu i više godina, narečeno naselje prati sudbinu grada i prolazi brojne reorganizacije u administracijskom smislu.

Švrakino Selo

Švrakino Selo dobilo je ime po porodici Švraka, koja je porijeklom iz Hercegovine. Krajem 17. stoljeća ova porodica se iz Glamoča raselila širom BiH, a dio je došao i u Sarajevo. Švrake su bile aginskog porijekla, poznate po bogatstvu i vojnom angažmanu. Tako se jedan od predaka Emira-čelebije Sejida Muhameda-efendije Švrake naselio u ovo mjesto i po njemu je cijeli lokalitet dobio naziv – priča arhitekt Mufid Garibija, dobar poznavalac historije našeg grada.

Vratnik

Vratnik je predio na desnoj strani Miljacke, obuhvaćen gradskim bedemima. Ime Vratnik slavenskog je porijekla i izvedeno je od oblika Bratnik, koji se pojavljuje u turskim dokumentima u drugoj polovini 15. stoljeća. Preko Vratnika je stoljećima vodila takozvana “Carska džada” (divan-yoli), drum od Sarajeva, preko Višegrada do Carigrada. Vratnik je nazivan i Careva avlija i Sahin džirani (Susjed sokola). Mada postoji i priča da je Vratnik dobio ime po tome što predstavljao vrata Sarajeva, kako kaže Mufid Garibija, arhitekta i poznavalac historije Sarajeva. “Na ta vrata je ušao sultan Mehmed Fatih. Imao je logor u Bijeloj tabiji, gdje je sagrađena i Bijela džamija sa sahat-kulom u njegovu čast“ kazao je on.

Bistrik

Bistrik je dobio naziv po Bistrici, Bistričkom potoku koji je jedna od brojnih pritoka rijeke Miljacke koji se ulijeva kod Latinske ćuprije. Nekada se na njemu nalazilo nekoliko mostova. Bistrik je i gradsko naselje koje leži na lijevoj obali Miljacke, na uzbrdici koja se uzdiže i vodi prema željezničkoj stanici.

Alifakovac

Slijedeći narodnu etimologiju, ime je nastalo po Ali Ufaku ( „Alija Niski“), legendarnom šejhu iz starije historije Sarajeva, koji je po tradiciji i pokopan na alifakovačkom groblju. Ali Ufaka ovjekovječio je u našoj književnosti Vladimir Tmuša. Slijedeći pak puteve nauke, ta etimologija nije tačna zbog jednostavnog razloga, zato što u turskom jeziku nije moglo postojati ime sa pridjevom iza imenice. Stvarno, kraj je dobio ime Alifakovac po Ali-Fakihu, sarajevskom pravniku i učenjaku iz druge polovine 15. vijeka, koji je u svojstvu svjedoka naveden u Gazi Isa begovoj zakladnoj povelji 1462. godine. Najstariji poznati naziv ove ulice u sastavu predjela Alifakovca je Carina. To ime je ubilježeno u prvom planu grada iz 1882. godine, a nastalo je mnogo prije po tome što se negdje na dužini saobraćajnice sličnog imena carinila roba koja je sa istočne strane donošena na sarajevsko tržište.

Vogošća

Cjelovit tekst odgovarajućeg dijela povelje kralja Bele IV, koji se danas čuva u Vatikanskom tajnom arhivu, u kojemu je sadržan izvod iz ranije povelje bana Ninoslava. U tekstu se kaže kako se jedan dio posjeda bosanske biskupije nalazio “in supa Vydogossa Lubinchi, apud ecclesiam beate Virginis”. Kako se u tekstu vidi, ovdje se govori o crkvenoj općini pod imenom Vydogossa, mjesto (selo?) Lubinchi i za crkvu posvećenu djevici Mariji. Iz teksta je vidljivo postojanje župe Vydogosse, bar do polovine XIII vijeka. Ovo svjedočanstvo je, zasada, jedini direktni podatak pisanih izvora o postojanju crkvene općine Vydogossae u srednjem vijeku. Nekoliko autora bavilo se ubikacijom ove crkvene općine. Samo ime Vydogossa identificiralo se kao neka Vidgona, Viduša ili Vidoši. Lubinchi, odnosno Lubnichi su se poistovjećivali sa Ljubuncima, Ljubunčićima i Ljubnićima. Odgovarajući biskupski posjed tražio se u okolini Livna, u Rami, u Viduši kraj Bosne, izmedu današnjeg Kaknja i ušća Lašve, te u selu Ljubnićima kod današnjeg Ilijaša.
Očito je da se ovdje radi o ”našoj” Vogošći – cjelini izmedju slivova rijeka Vogošća i Ljubine, desnih pritoka Bosne. Teritorija obuhvata dvije stare seoske općine – Gornju i Donju Vogošću i proteže se od samog ruba Sarajevskog polja do ušća Misoče u Bosnu (u današnjem Ilijašu). Jedna od ovih općina je i u dubokoj starini nosila ime Vogošća (porječje istimene rječice) dok je druga vjerovatno imala i drugi naziv (Ljubina ili slično), a svijest o pripadnosti Vogošći očito podsjeća na neku širu teritorijalnu zajednicu, veću i jaču od općine. U domaćim izvorima srednjega vijeka termin Vogošća nikada se ne spominje, ali ga ima u formi Vogošta i Godošta već u najstarijim turskim defterima polovinom XV vijeka.

Koševo

Vjetar dolazi s obronaka planine Zvijezde i ide sve do Miljacke, gdje se udružuje s vjetrom Bakijašem. Pošto je vjetar nešto jači, dobio je naziv Košava, što je turska riječ za brzi vjetar.

Tadašnje selo dugo je nosilo ime Košava, dok ga mještani nisu promijenili u Koševo, kako se i danas zove. Poznato je da je jedan dio vojske sultana Mehmeda Fatiha po zauzimanju Sarajeva ovuda prošao, spuštajući se prema ušću Koševskog potoka u Miljacku. Današnja ulica Koševo počinje tačno između Malog i Velikog parka, takozvane Čekrekčinice, po osnivaču Muslihudinu Čekrekčiji, koji je uvakufio ovo zemljište. U nekadašnjem selu Koševo izgrađen je mesdžid davne 1533. godine, čiji je osnivač i vakif bio Kemal-beg, pa tako ovo selo postade sarajevska mahala. Odatle se počeo razvijati jedan lijep sokak koji se pružao prema današnjim olimpijskim objektima.