Na „hiljadu“ pitanja nosiocima vlasti u Bosni i Hercegovini dobijemo nula (0) odgovora. Da smo se mi pitali (vlasti BiH) nikada ne bi imali jednu valutu, jedne tablice, jedan pasoš, jedan PDV-e. Od svega toga danas imamo „silnu“ korist. Nikome više ne smeta šeširdžija ili feslija na novčanici. Naravno niko se ne svađa niti oko slike nobelovca Ive Andrića, osim da bi i Srbi, Hrvati, Bošnjaci i oni „ Sejdić- Finci“ voljeli tuce takvih „papira“ u sve praznijem ličnom ili osobnom novčaniku. O tablicama i pasošima građana više niko i ne govori osim kada dođe nova registracija, ili se mijenjaju dokumenti. Za PDV –e smo postali svi stručnjaci kao i što je Pape bio za fudbal. Kako je bh vlasti malo 12 milijardi KM javnih prihoda, sa onih 5 milijardi KM koje ubere Uprava za indirektno oporezivanje BiH, sve ostalo štima i kada carinski organi hvataju razne lopove sa prljavim novcem i švercovanom robom. Međutim i to se uredilo, s tim da javnost nije još saznala od pravosuđa šta se krije iza „zaštićenih svjedoka“ i ko ima „komandnu odgovornost“ za silni pokrani javni novac. Kako se u ovoj zemlji neće mnogo saznati ostaće tajna kako su se mogli nakupiti desetci i stotine miliona neplaćenih poreza i kuda je iscurila lova...?
Najnovija događanja oko Bobar banke i tečaja švicarskog franka opet navode na miris love, i to krupne. U prvom slučaju kod Bobar banke je riječ o „kontamiranoj“ lovi o par desetina miliona maraka, a kod švicarca se procjenjuje na razliku između nominale i sadašnje, tržišne vrijednosti od preko 1, 5milijardi KM. U ovom slučaju se ne radi o „isparenom“ novcu, nego novcu koji jeste ili biće premješten iz „lijevog u desni džep“ onih koji imaju ili nemaju novac ili onih koji će imati i onih koji neće imati novac. Po mađioničarskom triku slična je priča o zecu i šeširu jer se pred očima posmatrača dešava magija.S toga je vlast dovela narod u stanje paranoje (grč. παράνοια - "ludilo" ili "bezumnost" je neizlječiva duševna bolest sa sumanutim idejama proganjanja i idejama umišljene veličine.) i opijenosti što obilato koristi na izbornim ciklusima svake četiri ili dvije godine.
S pravom bi mogli pitati nosioce vlast za ovako ozbiljna dešavanja da li imaju „ odgovore“ koji su unčikovitiji od „ gatanja u kašike“ ili „saljevanja strave“ narodu?
Sve ozbiljne savremene vlade su se suočile sa ovim velikim problemom i davno formirali centar u Bazelu, te nametnuli pravila ponašanja u bankarskom i cijelom finansijskom sektoru. I dok se mi bavimo platama u regulativnim finansijskim institucijama (agencijama i komisijama) koje su se dislocirale i to: dvije enitetske za bankarsvo, dvije entitetske osiguranje, dvije entitetske za tržište kapitala, plus one „krovne na nivou države“ za osiguranje depozita i osiguranje i reosiguranje imovine i lica i sve do Centralne banke kao jedine sa ovlaštenjem štampanja domaćeg novca i regulatora platnog sistema.
Narod bi rekao : „Pametnom je i išaret dovoljan, budali je džaba namigivati“.
I dok je osnovna intecija svim zamalja objedinjavanje legistative i regulative kod nas je i dalje praksa „svaka uška po na baška“. Od sveg korist vide silni zaposleni u ovim institucijama sa platama o kojima se može sanjati i za evropske prilike. U ove „dobitnike„ se mogu uračunati plus zaposleni u razvojnim entiteskim bankame koje su pustile pipke do kantona i centara regija, a imaju posla za jedan ozbiljniji ured od destetak ozbiljnih birokrata, te posluju na principu „porodičnih kasica- prasica“.
Finansijska kriza „tjera„ zemlje Evrope da poduzimaju akcije naročito od 2008. godine, kada je kriza stigla. U grupi zemalja koje su najviše pogođene je i Bosna i Hercegovina. Takva je incijativa je pod nazivom Bečka incijativa za razduživanje bankarskog sektora za razduživanje zemalja centralne i jugoistočne Evrope.
U BiH vlast je do sada bila siguran klijent banaka (osim posljednja neuspjela aukcija trezorskih zapisa u R Srpskoj), nabavljajući novac za pokriće budžetskih deficita, ali i konkurent vlastitom realnom sektoru (posebno privredi) za kreiranje nove vrijednosti.Time su tzv. pull faktori u privlaćenju kapitala svedeni na minimum.
Svakao zato imamo i dvojne kamate. Jedne su za Federaciju i Distrikt, druge za entitet Republike Srpske. Ili kako stoji na prospektu jedne velike banke za prve je 9, 51% a za druge 14, 96%, svakako na godišnjem nivou. I dok nam propada banka u manjem entitetu , kao da se ništa ne dešava u većem entitetu. Isto je i „švicarcom“, s tim da je u većem entitetu 2/3 klijenata (preko 6.000 ) a u manjem 1/3 preko 3.000, što obuhvata oko 50.000 stanovnika u novom ekonomskom stanju koje vodi ličnom bankrotsvu. Naravno u bankama su depozitari propalih banka ( fizička lica i depoziti narodnih para u javnom sektoru) koji će podobro isprazniti fond osiguranja, jer su napunjeni džepovi korisnicima kredita. Tako će se silan novac po raznim osnovama preliti iz jednog džepa u drugi, kao što se prelijevao u tranziciji vlasništva i za to su nam brojna propala preduzeća. I ovdje kod depozita i „švajcaraca“ povećati će se samo konkurencija na kontejnerima za smeće i porasti će broj milijardera i milionera sa magičnog broja 100 milijardera ili od nekog visokog broja „nekoliko hiljada i nešto milionera“.
Kako tvrdoglavi Bosanci i vispreni Hercegovci skontaju kad voz prođe , tako će se desiti i sa gubicima u bankarskom sektoru, u sektoru osiguranja i tržišta kapitala. Umjesto da se uspostavi jedan zakonodavni i stvori jedan regulativni i institucionalni okvir na nivou Bosne i Hercegovine, svi se upinju da dokažu kako jedni hoće a drugi neće „unitarizam“ i „ decentralizam“. Pošto nema ništa od unitarizma, niti novih država i entiteta jer bi se film događaja vratili na 1992. godinu, bilo bi logično je da mi sami u BiH pokrenemo svoju incijativu (Sarajevsko – Banja Lučko- Mostarsku) i da istu uskladimo sa Briselskom, Bazelskom i Bečkom i da uspostavimo jedinstvene mehanizme regulacije novca i kapitala. Umjesto silnih gubitaka (na depozitima kapitala, policama osiguranja i reosiguranja, kotacijama dionica i obveznica i ostalih derivata finansijskog tržišta, novca iz razvojnih fondova i kreditnih linija) , zaustavimo trend i usmjerimo novac u resurse materijalnih dobara ( prirodnih i stvorenih) i demografske (armiju neproduktivno zaposlenih u javnom sektoru i brojnih na evidenciji biroa i agencija za zapošljvanje).
Zato nam treba hrabrost da kažemo da nam trebaju jedni zakoni u finansijskom sektoru na nivou države i jednom Centralnom bankom BiH kao vrhunskim regulatorom. Time bi imali učiniti i Centralnu banku pravom monetarnom vlasti a ne kao sada „šalterom ili blagajnom“ bez valjanih instrumenata monetarne politike koja regulira količinu novca u opticaju, vodi politiku kamatnih stopa ili emituje selektivne kredite iz primarne emisije za ključne sektore razvoja. Na kraju te priče, uz dobru osmišljenu razvojnu politiku, za jedan prosječan ciklus bila ostvarena stopa rasta DBP-a na godišnjem nivou do 7-8 % ili za 5-7 godina rast DBP sa sadašnjih 26 milijardi KM na 50 milijardi KM, što daje realnu osnovu za dva puta veće penzije, plate učitelja, doktora, policajaca, sudija, radnika zaposlenih produktivno u privatnom i javnom sektoru.
Brojni primjeri zemalja koje imaju odgovornu vlast države to pokazuju. Brojniji su primjeri onih drugih koji permanentno propadaju , a najočitiji su oni koji su u sadašnjem položaju, nemira ili ratova, u situaciji kletve „Da Bog dao im'o, pa nem'o“. Vjerovati je da je došlo vrijeme za dobre i poštene Bosance i Hercegovce, da se ostvari ona dobra „Da Bog da im'o vazda“
Nema komentara:
Objavi komentar