Zlatan Begić
Nezadovoljni i osiromašeni radnici iz Tuzle bezuspješno se već više od godinu bore za svoja osnovna prava. Svakodnevno su na ulici, a krajem prošle godine pokušali su da se isele iz Bosne i Hercegovine i na taj način skrenu pažnju na svoje probleme. O tome ko i da li treba da se iseli iz države, kako riješiti problem obespravljenih radnika te postoji li šansa za oporavak uništene tuzlanske industrije u Intervjuu za RFE govori profesor Zlatan Begić.
RSE: Gospodine Begiću, da li iz ove države treba da se iseljavaju radnici i da li je to uopšte rješenje problema koji je zaista velik?
Begić: Iz ove države ne bi trebao niko da se iseljava, ponajmanje radnici. Mi ovdje između sebe trebamo urediti odnose, moramo da vidimo ko je šta radio posljednjih dvadeset godina, moramo da animiramo sve potencijale u ovoj zemlji da bismo nešto napravili. Da li će biti mudrosti u vladajućim političkim strukturama da u narednom periodu povuku određene poteze, to naravno ostaje da se vidi, ali, u suštini, niko ne bi trebao da se iseljava, nego bismo svi trebali da pokušamo konačno nešto da napravimo. Da li je to moguće sa starim likovima koji su nas, haj'mo biti do kraja otvoreni, doveli u ovu situaciju koja nam se trenutno dešava, moje lično mišljenje je da je to vrlo teško.
RSE: Nakon februarskih protesta bilo je riječi o tome da će se nešto promijeniti, prije svega za radnike. Ništa se nije dogodilo. Šta to govori uopšte o ovoj državi?
Begić: To govori o nama svima, a na prvom mjestu o državi i onima koji su proteklih dvadeset godina vodili ovu državu, da je nisu vodili na pravi način. Ovo je država političkih oligarhija. Ovo nije država njenih građana - ili naroda – ako baš hoćete. Ovo je država jednokratne pomoći. Pazite, oni polako uče nas sve da živimo od milostinje koju nam oni s vremena na vrijeme trebaju da daju, umjesto da država vrši svoju funkciju i da stvori uvjete da svako od nas zaradi svoju platu, pa i ti radnici, koji sigurno tu platu mogu zaraditi bilo gdje u svijetu, izgleda, osim u svojoj državi. Ja mislim povodom toga da će se tu jednostavno morati nešto mijenjati, a konačno naše političke elite trebaju početi da se bave stvarnim problemima, a i da mobilišu sve snage ovog društva, počev od radništva pa do intelektualaca koje će staviti u funkciju pronalaženja izlaska iz čitave situacije. Nažalost, ja ne vidim da se to radi u prvom planu. Tu su opet podjele nekakvih funkcija, dakle, sve ono što ne čini stvarni život građana.
RSE: Kako Vi vidite da se ovaj problem, prije svega radnika u Tuzli, može riješiti?
Begić: Ne treba biti puno pametan da bi se konstatovalo da je petnaest godina nerada teško popraviti u par mjeseci, ali bi se pod hitno moralo krenuti, načiniti neke prve korake u rješavanju tog statusa koji je doista neodrživ i vrlo težak. To uključuje niz mjera. Nije toliko problem u postojanju tog kantonalnog nivoa vlasti koliko je problem u tome što kanton ne vrši svoje ustavne funkcije. Onda imamo nadležnosti na relaciji kantoni-Federacija, koji se moraju raščistiti. Tu se mora uspostaviti komunikacija. I Federacija mora uskladiti određene propise kada je riječ o oživljavanju privrede. Na kraju krajeva, ono što je ključno u ovoj zemlji, nakon deset godina neravnomjerne raspodjele prihoda – da kažemo da je to u redu, da je to OK, evo, pomogli smo određenim dijelovima Federacije da se razviju, da se izgrade – jednostavno, i to pitanje mora doći na sto, jer vidite da je raspodjela javnih prihoda u Federaciji drugačija. Budžet Tuzlanskog kantona bi bio sada sigurno veći za 150-200 miliona maraka. Zamislite da imate taj novac koji sada možete 'upumpati' u privredu ovog kantona! Ja podsjećam da privreda Tuzlanskog kantona, koja je, nažalost, najvećim dijelom uništena, zapravo predstavlja srce ekonomske moći Bosne i Hercegovine. A udar na ekonomsku moć jedne države, zapravo je udar na samu državu. Zbog toga mislim da je od ključne važnosti da to ljudi koji o tome odlučuju, a koje mi volimo nazivati liderima, moraju imati u vidu.Ukoliko se – možda je već i kasno – ne spasi što se spasiti može, vjerujte da u narednim godinama mi nećemo imati šta dijeliti, pa ni od tih javnih prihoda jer, jednostavno, nemamo bazu koja proizvodi prihod.
Nema komentara:
Objavi komentar