Najteže je kad djeca pitaju zašto mi nemamo "pravu" vodu. Jedna strana TV kuća snimila dokumentarni film "Život u minskom polju".
Sulejman Zećiri iz Hadžića, otac osmero djece već 20 godina vodu pije iz plastične cisterne. KRO Komunalac, otprilike svakih dvadesetak dana, kako kaže, dovlači mu vodu i sipa u plastično bure.
- Tu vodu nije zdravo ni piti. Šta ćeš, moramo. Ovo plastično bure dao nam je Salko Čović, nakon reintegracije Općine, još kada je on bio direktor Komunalca. Dobar čovjek. Poslije nekoliko dana stajanja u plastičnom buretu voda postaje bljutava, ima neki poseban okus, ističe Sulejman.
Gradski vodovod 200 metara od kuće
Žećiri žive u naselju Brezovačka, pored ceste za Igman. Samo nekih 200 metara od njegove kuće, kaže, prolazi gradski vodovod i mogao bi se priključiti. Ali, uvijek kada bi se obraćao nadležnim u Općini dobijao bi isti odgovor - za to nemaju para.
Najteže je za djecu
- Nemaju za bijedu, a imaju za sve drugo. Mi pijemo vodu kao u Africi, iz plastične cisterne ili bureta, nazovite to kako hoćete. Ponekad se sam pitam zašto smo se borili, za koga to naši najmiliji poginuše, za koga položiše živote. Žalosno je to. Moja djeca poželjela su se napiti "prave" vode. Ja ne radim, sakupljam staro željezo i od toga živim. Jedva uspijem zaraditi za hljeb, nahraniti deset usta, da mi djeca ne plaču. Osmero djece, te ja i žena. Za sve nas valja samo zaraditi za hljeba.
Stomačne tegobe
Amra Zećiri, Sulejmanova supruga, kaže da samo ona zna kako im je i kroz šta sve prolaze.
- Ponekad imamo stomačne tegobe. Znam da je od vode. Bljutava je, a kako ne bi bila kada u plastičnom buretu stoji 20 i više dana . U 21. vijeku vodu pijemo na ovakav način, kao oni u Africi. Od naše kuće gradski vodovod udaljen je svega oko 200 metara. Za nas su to kilometri, vječnost. Teško je, kaže, čini joj se, teže ne može biti - rekla je Amra.
Kaže da je još teže zimi, kada snijeg napadne i kada su niske temperature, ističe Sulejman.
Priča i da se zna se desiti da zbog toga tada iz Komunalca vodu ne mogu dovući.
- Odemo kod komšija, donesemo vode da se napijemo. Težak je to i žalostan život. A svi iz porodice Zećiri, ko je god mogao nositi pušku, borili se i ginuli. A vidite danas kroz šta sve prolazimo - kaže Sulejman.
O životu porodice Zećiri snimljen dokumentarni film
O teškom životu porodice Zećiri jedna strana TV kuća snimila je dokumentarni film. Naime, da bi zaradio za život porodice morao je ulaziti u minsko polje nekadašnje vojne kasarne Žunovnica kako bi sakupljao sakupljati željezo
Supružnici Zećiri
- Tada čovjek nikada nije siguran hoće li se vratiti kući. Ali, mora da se zaradi hljeb za porodicu. Sada su nadležni zabranili da tu radimo, da ulazimo u minsko polje. A tu ima najviše željeza. Prošlo je puno vremena od rata. Postavljeno je mnogo eksplozivnih sredstva, zahrđala su, vrijeme je učinilo svoje, i nikada ne znate kako će reagirati prilikom razminiranja. Sve ubijaju. Bilo da je riječ o nagaznim, poteznim, paštetama ili odskočnim minama. Odskočne mine su, ipak, najopasnije, njih se najviše bojim. Ja ulazim u minsko polje, sinu ne dozvoljavam. On me čeka na velikoj udaljenosti, na sigurnom mjestu – kaže Sulejman.
Ne možeš se napiti "prave" vode
Jednostavno, neimaština nas tjera da riskiramo živote. Treba nahraniti toliko usta. Treba djeci kupiti pribor za školu, knjige i druga osnovna sredstva. Obuću i odjeću. Maloj djeci ne možete ništa objasniti. Oni to ne razumiju, još kada ti kažu: Babo mi gladni!. Za nas nema ni subote, ni nedjelje, ni praznika, ni radnog vremena. Moramo raditi da bismo prehranili porodice.
Kaže da kada dođe kući živ, na tome zahvaljuje Bogu.
- Ne možes se napiti "prave“ vode. A moraš je popiti kakva je god. Najgore mi je za djecu. Kada odu u komšiluk, kod drugova, na povratku pitaju: Babo, zašto je naša voda drukčija, zašto nije lijepa kao kod njih? - rekao je Sulejman.
Nema komentara:
Objavi komentar