PRVA TUŽBA GRAĐANA SARAJEVA ŽRTAVA TERORA 1992-1995 PROTIV REPUBLIKE SRPSKE SUD DONOSI P R E S U D U Obavezuje se tužena „Republika“ Srpska – Vlada „Republike“ Srpske da tužiteljici za period od 5.4.1992. g. do 29.2.1996.g. nadoknadi nematerijalnu štetu zbog pretrpljenih duševnih bolova na ime pretrpljenog straha, uništenog zdravlja, nemogućnosti rada i slobodnog kretanja po gradu i državi BiH i fizičkih bolova boraveći u opkoljenom, srušenom i ostavljenom gradu Sarajevu i to: 1. Ivana Ina Mostarac – majka dvoje djece – 20.000,00 KM, 2. Djeca – Aldin/Deni/ Mostarac (1986) – 20.000,00 KM i 3. Renata Mostarac (1990) – 20.000,00 KM.

OPĆINSKI SUD U SARAJEVU

TUŽITELJICA: Ivana Ina Mostarac – u svoje lično ime, kao majka, supruga, koordinatorica i osnivač prve NVO organizacije Djece i Mladih u BiH i Sarajevu, sa dvoje malodobne djece (u tom vremenu od 2 god.-kći Renata (1990) i sin Aldin/Danny od 6.godina (1986)!

TUŽENI/A: „Republika“Srpska – Vlada „Republike“Srpske, zastupana po Pravobranilaštvu „Republike“Srpske, ul. Kralja Alfonsa broj 11, Banja Luka

Radi: Naknada nematerijalne štete

Osnov za nadležnost: Stvarna nadležnost za zastupanje u ovoj pravnoj stvari proizilazi iz odredbe člana 27.Zakona o sudovima u F BiH, a mjesna nadležnost iz odredaba člana 32. ZPP-a F BiH

T U Ž B A

Tužiteljica je, kao rođena Sarajka od 1959. godine u Sarajevu, ali i u periodu od 1992.g.-1996.g. boravila u Sarajevu sa porodicom, suprugom i dvoje malodobne djece, rodbinom, majkom, sestrom i ocem koji je od posljedica rata i stresa umro.
DOKAZ: Rodni list, Uvjerenje o državljanstvu za djecu i tužiteljicu, potvrda iz MZ „Trg Oslobođenja“ ratna dokumentacija za supruga i mene – tužiteljicu – lično i dr.

OBRAZLOŽENJE:

Nesporno je, a što se može podvesti pod općepoznatu činjenicu da je grad Sarajevo, od strane vojske tzv. „Republike“ Srpske, uz direktno znanje i naredbu tadašnjeg političkog vrha „Republike“ Srpske kao i vojske „Republike“ Srpske, bilo opkoljeno od 5.4.1992.g. pa do 29.2.1996.g. kada je zvanično prekinuta najduža opsada jednog grada u historiji ratovanja.

U tom periodu, od strane vojske tadašnje „RS“ mimo propisanih običaja ratovanja, beznadežno je vojno blokirano Sarajevo, gdje su svakodnevno građani bili izloženi granatiranju, snajperskom djelovanju, zastrašivanju, kojom prilikom im je onemogućeno pravo na kvalitetno življenje iz razloga što su im ukinuti svi elementi za život, ali istovremeno im je u mnogome otežano bilo kakvo kretanje za obavljanjem osnovnih društvenih i životnih potreba.
Nesporna je činjenica da je osnovna namjera tužene, tzv. „rs“, bila da iscrpi građane Sarajeva uključujući samu tužiteljicu sa dvoje djece u naručju! Usljed tog granatiranja mnogi građani Sarajeva su poginuli, ranjeni i svakodnevno je prijetila opasnost da i tužiteljica bude i ranjena i ubijena.

Ovu tvrdnju je potkrijepio Haški sud haškog tribunala u presudama Galiću i Miloševiću kao generalima tadašnje vojske RS-a koji su osuđeni pod komandnom odgovornosti. U petitu njihovih presuda se jasno navodi da su oni svojim radnjama, komandom ili propustima odgovorni za stradanje civila u okruženom Sarajevu, ali su odgovorni i za psihičke patnje svih građana koji su živjeli u tom periodu.

Sasvim sigurno je da tužiteljica spada u tu kategoriju i da ima pravo na naknadu nematerijalne štete koju im je dužna nadoknaditi tužena jer je ona pravni sljednik tzv. „Republike Srpske“ koja je djelovala u momentu nastanka štete.
Raspravljajući i odlučujući u predmetu protiv Stanislava Galica i Dragomira Miloševića, Haški tribunal je imenovane osudio po komandnoj odgovornosti. Na teret im je stavljen ratni zločin protiv čovječnosti (ubistva, nehumana djela koja nisu ubistva po članu 5a i 5b Statuta Haškog Tribunala), zatim djela kršenja zakona i običaja ratovanja (djela nasilja čiji je prevashodni cilj širenje terora među stanovništvom koji djeluje predviđeno članu 51 dopunskog protokola i Ženevske konvencije iz 1949.g.) a koja su djela predviđena članom 3 Statuta Haškog tribunala.

Znači, opsada Sarajeva podrazumijeva djelo ratnog zločin i kršenja zakona i običaja ratovanja jer je prevashodni cilj tužene strane bio širenje terora i straha agresijom među civilnim stanovništvom gdje su im svakodnevno nanošene teške duševne patnje izazvane strahom za život, za egzistenciju, za porodicu kao i slobodna kretanja kako unutar grada tako i izvan njega. Sasvim je jasno da je tužiteljica sa djecom trpila duševne bolove izazvane osjećajem straha, stresa, uznemirenosti, nelagodom, psihičkog pritiska.

U goroj i mučnijoj situaciji su bila djeca od tužiteljice, ali i sva druga djeca oko nje koja su zajedno sa njom i prosvjetno pedagoškim radnicima okupili djecu iz Centra i Starog Grada u veću grupu nazvanu „Dječiji Pokret Mira, Ljubavi, Prijateljstva“ – Djeca Sarajeva! Na kraju rata je konstatovano da su vojnici bivše Jugoslavenske Narodne Armije (koja je poslije dogovora Izetbegović-Adžić 1992, postala vojska “Srpske Republike BiH”, M.B.) u Sarajevu počinili genocid nad djecom Sarajeva ubijajući preko 1680 djece!

Pravni osnov ovog tužbenog zahtjeva leži u odredbi člana 172 ZOO kojim je utvrđeno da pravno lice odgovara za štetu koja je nanesena štetniku usljed odgovornosti i radnji njenog pravnog lica ili osobe koja u ime nje obavlja određene poslove. U ovoj pravnoj stvari je evidentno da svi organi tzv. „Republike“ Srpske od predsjedništva, vojske i pojedinaca koji su obnašali javne funkcije, su organizovali opsadu Sarajeva koja je prouzrokovala ovu vrstu štete.
Period nastanka štete je od 5.4.1992.g. pa do 29.2.1996. g. što je bitno za ovu pravnu stvar jer tužiteljica potražuje štetu za svaki dan proveden u opkoljenom Sarajevu.

Tužena je pasivno legitimisana jer je Dejtonskim Mirovnom Sporazumom sadašnja „Republika“ Srpska preuzela puni pravni kontinuitet tada formirane „Republike“ Srpske u spornom periodu. Ovu praksu je zauzeo ovaj Sud u mnogim postupcima.

Zastaru u ovoj pravnoj stvari tužiteljica prevazilazi primjenjujući odredbu člana 377 ZOO gdje je propisano da šteta koja je nastupila usljed krivičnih djela je povezana sa zastarom za ta krivična djela gdje se ne primjenjuju opći zastarni rokovi. Predmetna šteta je nastupila usljed djela ratnog zločina koje ne zastarjeva. Tako da i šteta koja je učinjena po osnovu ovih krivičnih djela ne podliježe zastari. Ovaj stav je zauzeo Ustavni sud BiH u predmetu broj AP-289/03.

S obzirom na naprijed navedene činjenice tužiteljica će u ovom postupku predložiti dodatne materijalne dokaze i to najkasnije na pripremnom ročištu. Kako tužiteljica smatra da je dokazala pravni osnov ovog tužbenog zahtjeva to ista predlaže da Sud nakon provedenog postupka donese sljedeću:

P R E S U D U

Obavezuje se tužena „Republika“ Srpska – Vlada „Republike“ Srpske da tužiteljici za period od 5.4.1992. g. do 29.2.1996.g. nadoknadi nematerijalnu štetu zbog pretrpljenih duševnih bolova na ime pretrpljenog straha, uništenog zdravlja, nemogućnosti rada i slobodnog kretanja po gradu i državi BiH i fizičkih bolova boraveći u opkoljenom, srušenom i ostavljenom gradu Sarajevu i to:
1. Ivana Ina Mostarac – majka dvoje djece – 20.000,00 KM,
2. Djeca – Aldin/Deni/ Mostarac (1986) – 20.000,00 KM i
3. Renata Mostarac (1990) – 20.000,00 KM.

Konačan iznos štete tužitelj će opredijeliti nakon izvođena dokaza vještačenja po vještaku medicinske struke po principu pretrpljenog duševnog bola za svaki dan proveden u spornom periodu u opkoljenom Sarajevu, skupa sa zakonom utvrđenim zakonskim kamatama počev od 5.4.1992.g. pa do isplate štete, sve u roku od 30 dana od dana pravomoćnosti ove presude, kao i da nadoknadi troškove sudskog postupka.
Tužiteljica predlaže da, ukoliko tužena strana u zakonskom roku neda pismeni odgovor na tužbu, Sud postupi u skladu sa odredbom člana 182. ZPP-a i donese presudu zbog propuštanja.

Troškovi postupka:

Tužiteljica je nezaposlena duže vrijeme, bez ikakvih primanja od biroa za zapošljavanje, te je sama sastavljala Tužbu zbog nemogućnosti plaćanja advokata!

Od uvaženog Sudije se očekuje da uzme u obzir navedenu činjenicu, te da u skladu s tim oslobodi tužiteljicu bilo kakvog plaćanja Tužbe ili drugih troškova!

Sarajevo, 20.05.2015. godine

s.r. Ivana Ina Mostarac