Nikolina Balaban je Prijedorčanka koja godinama otvoreno govori o ratnim dešavanjima koja su zadesila njen grad u prvoj polovini '90-ih godina prošloga vijeka.
Ova priča dobija na težini kada se zna da je Balaban doktorica i šefica Službe za patologiju Opće bolnice u Prijedoru.
Poznata je po originalnim autorskim tekstovima na svom blogu i apsolutno podržava podizanje spomenika ubijenoj djeci, i to u centru grada.
''To su moja djeca, to su bila naša djeca. To je bila ta budućnost za koju se političari prosrpskih stranaka tako grčevito hvataju kao utopljenik za slamku, samo da bi jučer i danas “nekako prošlo” uz obavezno njihovo “ne okreći se sine”. Bitno nam je sutra, nemojmo se stalno vraćati nazad, kažu. E, mora nazad, jer tim zločinom upravo su ubili budućnost'', kazala je dr. Balaban za sarajevski Dnevni avaz.
Nikolina zahtijeva od počinilaca i od onih u čije ime su vršeni zločini da se izvine žrtvama i zatraže oprost.
''Hoće li nam oprostiti? Iskreno, ne znam. Ne znam kako. Ubijeni zbog pogrešnog imena i prezimena!? Ali, pružimo bar ruku u traženju oproštaja, pa makar i ostali bez nje, metaforički ili stvarno'', istakla je dr. Balaban.
I tu ne staje, traži još neke odgovore od vlastodržaca.
''Šta je s obilježavanjem i sjećanjem na ubijene, moje kolege, prijedorske ljekare? I ima još mnogo toga što se trpa pod tepih... Ali, pričati gluvima, crtati slijepima, objašnjavati glupima (ili koji se samo tako prave), čini se uzalud'', ističe ona i pozvala je, kako kaže, sve časne, poštene, neuprljane Srbe Prijedora da 31. maja stave bijele trake i pridruže se svojim sugrađanima na taj dan.
Da se na taj način dostojanstveno javno ograde, glasno i jasno od zločinaca i genocida učinjenog i u njihovo ime.
Jedan od blogova Nikoline Balaban: ''Zemlja zalazećeg sunca''
Njegoš je davno rekao da su ljudi “stoka pregolema” pa me ne čudi njihova zaluđenost nacionalizmom, šovinizmom, podaništvom svakom i svačem, zauzimanje oblika “posude u kojoj se nalaziš” strah od reći “ja mislim...”
Ali ovo je čini mi se vrh vrhova...
Obilježen je Dan grada Prijedora 16. maj, centralna proslava na trgu, gošća Nataša Bekvalac, moja kćerka bila. I na sam protokol obilježavanja Dana grada Prijedora bih imala ponešto reći, ali nemam volje, po ko zna koji put gluv(p)ima pričati...
Mada samo jedna rečenica. Da li ikom pada na pamet da u ovom gradu treba obilježiti i mjesta stradanja, blago rečeno, mjesta svirepo ubijenih i zlostavljanih građana istog tog grada? Sad sam ja i glupa i gluva što pitam.
Dolazi kući sretna, priča, promukla, pjevala, bilo joj sjajno i onda pljus šamar... ona meni. - Mama, ali smo stalno gledali i okretali se da nas ne napadnu vehabije?
Moja kćerka ima 14 godina. Na moje pitanje, otkud tebi to, ona mi kaže, pa iz škole, iz grada, svi pričaju da će nas napasti. A na moje pitanje da li ona zna šta znači vehabija, okrenem drugi obraz za još jednu, sad šamarčinu, jer mi kaže, pa muslimani. I još mi dodaje, da ja nemam pojma.
ALOOOOOOO??? Tko je u nama ubio potrebu da budemo ljudi? Da li je normalno miriti se sa ovim crkavanjem na rate? Da li je normalno da to radite od djece? Da li to “trovanje” počinje od vrtića? Ubijali ste djecu, trudnice, starce, žene, nemoćne, zbog pogrešnog imena, a sad “ubijate” i moje. Stani malo, moje nećete!!!
“Draga moja, voliš li ti maminu drugaricu Azru i njene sinove?” “Kakvo ti je to pitanje, volim, nedostaju mi stalno jer su daleko.” I zato mičite svoje krvave ruke dalje od SVE djece... Vi sa svojim pričama, ostavimo prošlost, treba živjeti budućnost. Jel’ ovo budućnost koju nudite? Neka hvala. Čuvajte je svojoj djeci. I povedite sa sobom sve vaše vehabije, četnike, ustaše i ostale kako god ih zvali i “fabrikovali” za lične potrebe.
Evo vam moja ponuda budućnosti. Moja ponuda za “sutra je novi dan”. Što bismo mogli izgubiti kad bismo krenuli? Ono, baš krenuli. Bez najave. Bez dozvole. Ne ulicama koje ste nam odredili. Što bismo izgubili? Život? Ovo je život? I ne, ne mogu...
Tako to krene. Vraćam se na Prijedor. Da li u ovom gradu iko ikad vidi izlazak Sunca? Ko god sad pomisli da, slagao me je, a i sebe. Sunce je zašlo u Celpaku, Rudniku, Ciglani, Bosnamontaži, Impru, Autotransportu i da ne nabrajam dalje sve ponore prijedorske, gde je zašlo. A narod i dalje nosi nametnute naočare nacionalne zaslijepljenosti, ne videći da je Sunce već ODAVNOOO zašlo, sa malo nade da izađe ponovo.
Nema komentara:
Objavi komentar